Nova motivacija

 Mnogi će reći da je motivacija jedan od glavnih sastojaka uspjeha. To je otprilike slično onome što bi bio glavni sastojak juhe ali nije voda. Može biti bilo što u to sam se sto puta uvjerio. Kad govorimo o uspjehu u sportu, potpuno je drugačije za svaki sport i svakog sportaša. Za svakoga je drugačije. 
Kako onda netko može prodavati maglu tvrdeći da zna kako do uspjeha. Uostalom što je to uspjeh? Nekome je uspjeh istrčati maraton, nekome pola, a ima ih koji bi se zadovoljili i sa manje. Jednima je bitno da je to u "New York"-u, a drugima je bitno koliko će brzo istrčati nema veze gdje. Neki kažu(... san čula) da bi mogli i na olimpijadu ali ih ne zanima! Koji bi ga vrag znao zašto uopće nešto radimo. Pogotovo zašto trčimo, osim ako stvarno ne trčimo zbog zdravlja. Tih je mislim ipak manji broj. Meni je trčanje teško ili da se bolje izrazim zaj.. iako svi misle suprotno. U periodu dok nisam trčao, doduše to su mi i bile najbolje godine života, gotovo nikad nisam bio bolestan ili kod doktora. U ove četiri godine što pokušavam aktivno trčati stalno sam u kvaru. Kao oni stari trkači automobili koje su nekad servisirali svakih desetak krugova. Nisam to očekivao kad sam krenuo na prvo trčkaranje sa Damirom i skoro potrgao ahilovu. Ponekad mi se čini da trčim iz inata jer ne želim priznati da je moje trkačko vrijeme davno prošlo. Kad sam imao priliku trebao sam je iskoristiti, sad je to sve druga liga istok. Ne pomaže preračunavanje rezultata sa "age" kalkulatorima niti rekordi u “zimskoj lizi”, sve je pušiona. Jedina prava utjeha bi bila kada bi mi trčanje bilo bar sitno zadovoljstvo bez bolova. Kao da inače nemam dovoljno toga(bolova) svaki božji dan, a ponekad i noć. To dolazi, a kažu i mudrost sa godinama ili sa zubom vremena. Za mudrost nisam siguran ali svaki dan primijetim nešto novo što me smeta ili boli. To je sigurno kao porez i smrt. Nije čudo da više ne primjećujem lijepe stvari oko sebe. Osim toga to baš i ne djeluje motivirajuće. Kako se onda boriti i izboriti za onu unutarnju motivaciju koju očigledno sad trebam još i više nego prije? Ja se ne sjećam da sam trebao neki poseban poticaj da odem svaki dan na trening kad sam imao manje od 20. Nisam mnogo razmišljao o rezultatima ili pozicijama na utrci sve mi je bio jedan veliki gušt. Moje dužine i razgovori sa Plojem, Mikijevo stenjanje na intervalima, Kokijevo pljuckanje uz vjetar, bura, kiša. Sve je bio veliki gušt. Izlazak na stazu prije utrke, važnost tog trenutka, spoznaja da te gledaju pogotovo cure(he he..), da te kolege i protivnici mjerkaju i pitaju se ... Mene iz nekog razloga nikad nije drmala trema prije utrke. Nije me zanimalo koliko će ih biti ispred niti prije utrke, niti za vrijeme, a boga mi niti na kraju. Iako sam gotovo uvijek bio u vrhu, a ponekad i vodio utrke samo sam sanjao da ću jednog dana trčati maraton jer tih hiljadu, dvije, tri pa čak i 5 hiljada metara mi se jednostavno nikad nisu dojmile. Trčao sam svaki dan ali ništa nisam znao o trčanju, pobjeđivao sam ponekad ali nisam nikad pamtio rezultate niti sačuvao ikakve uspomene na to,osim poneke slučajno zagubljene diplome u ladicama moje mame. Gotovo da nemam niti jednu fotografiju iz tog perioda. 
Sve mi je tada bilo važnije od trčanja. Za maratone sam bio previše mlad, a i gdje bi ih tada mogao trčati. Tako je pomalo okopnila moja jedina motivacija. Čim sam počeo ponovo trčati bez obzira na razne probleme i sranja koja su odmah isplivala na površinu, moje prve misli su bile o maratonu. To je i dalje jedino što me ove četiri godine drži da trpim ovoliko poniženje od samoga sebe. Ja sigurno nisam zadovoljan sa time da mogu trčati par puta na tjedan po desetak kilometara. Bez obzira što i tako mogu otići i uglavnom pobijediti u kategoriji ove lokalne pa i nacionalne utrke na kojima trkače u mojoj kategoriji možeš pobrojati na prste jedne ruke čak ako ti poneki i fali.
Ja sam se nadao da ću moći trenirati bar malo više jer maraton treba i zaslužuje više. 
Moja statistika je tu porazna. Inače političari statistiku koriste da stvari prikažu ljepšima i boljima, a u mene je izgleda obrnuto. Obično slavodobitno govore: "statistički rast ovoga i onoga", a sve lošije živimo. Ja gledam svoju statistiku koju uredno za mene od 2014 godine vodi Garmin i on kaže da sam pušioničar! Kad gledam statistiku moga prijatelja Bepa padam u nesvijest jer njegovih preko 4000 km godišnje i to kad je imao između 65 i 69 godina mi djeluju nestvarno. Godišnji prosjek meni je oko 1800 km ili 150 km mjesečno, 37 km tjedno, odnosno mizernih pola "Murikamijevske" duljine dnevno. Samo oko 5 kilometara. To je rekreativni neoporezivi minimalac i uopće se ne čudim kako sam od 2014 g i prvog maratona uspio trčati zadnji maraton samo par minuta brže. Zapravo to je čudno jer je trebalo biti još i sporije. Možda bi gospodin Murikami dao desnu nogu za mojih 3:10:09 ali i ja bi dao desnu ruku za njegov talent u pisanju pa smo izjednačeni. Ne mora baš da zna kako sam ja ljevak. 
Svi događaji oko trčanja idu u prilog teoriji kako ja jednostavno ne mogu trčati više bez posljedica. 
Sa time se sad moram pomiriti i naći novu motivaciju ali što god smislim opet se vraćam na maraton, a tu više nemam mnogo prostora. Plan da trčim u prosjeku oko 300 km mjesečno uz sve ostalo što ide u pripremama za maraton je neslavno propao i sad je novi cilj ostvariti što bolji rezultat u maratonu sa što manje treninga. Da ne budem previše pesimističan recimo zadovoljiti ću se sa prosjekom koji je veći od 40 km tjedno odnosno onih mizernih 37 km. Sad tako trčim već treći tjedan za redom(43, 43 i 41 km) i svi su izgledi da zbog koljena neću moći više još neko vrijeme. Brine me što ne znam koliko. Utješno je da nisam nešto posebno usporio i sasvim sam prosječan bar što se tiče treninga. Utrke ako nisu maratonske me ionako gotovo uopće ne zanimaju.