Pozitivno-negativno

  Sve se vrti oko ove dvije tendencije. Iako neki tvrde da treba biti fokusiran na pozitivno i da uspjeh zavisi od toga, ipak se ja sa time ne slažem. Svijet nije takav i ne postoje samo pozitivna postignuća i iskustva. Treba biti svjestan i onih drugih. Njih ima i na pretek pa bi izbjegavanje takvih zapravo značilo da živimo manje od pola života. Još od rane mladosti sam zaključio da je izbjegavanje negativnih misli, stavova ili ishoda put ka katastrofi jer će te sve to jednom naći i razvaliti kad se najmanje nadaš. 
Čisto sumnjam da bi bio uspješniji kao trkač ili ne bi bio nikad ozlijeđen kad bi samo razmišljao pozitivno. Ja sam uvjereni nevjernik i pesimist. Uvijek očekujem neko sranje. Bez obzira na to, ipak ili za inat volim život i sve što mi dopluta na njegove obale. Makar znamo što obično pluta. Zbog tog opreza i podozrenja prema svemu stalno nešto mjerkam. To je za utjehu korisno recimo naučnicima ali teško da bi mogao biti neki umjetnik. No tko zna, u svakom od nas ponekad čuči nešto što nas ili druge iznenadi.
Od kad je počela ova mini kalvarija sa trčanjem već sam imao tri neuspješna povratka od po četiri tjedna i svaki put sam se ponadao da će nakon toga krenuti. Prva dva puta je bio problem sa listom koji je izletio tko zna odakle. Ipak analizom sam utvrdio da sam prerano nastavio sa relativno visokom kilometražom i intenzivnim treninzima nakon Beogradskog maratona. Onda sam bez veze sa trčanjem ozlijedio koljeno nošenjem preteških stvari niz stepenice i to sad traje već dva mjeseca. Nakon svakog ciklusa od četiri tjedna radio sam testove da vidim kako se to odrazilo na formu. Nakon one velike pauze u 2015 godini sam koristio MAF test(Max Aerobic Function) test prema protokolu koji preporučuje dr. Fhilip Maffetone. No poslije sam koristio protokol koji je koristio John Walsh(poznatiji kao John Hadd), a koji se sastoji u trčanju sa nekoliko različitih srčanih opterećenja. Prvi puta sam takav test trčao tri dana prije Ljubljane 2016 godine i ponovio ga dva dana prije Beograda ove godine. Oba testa su pokazala neznatna odstupanja sa time da je drugi bio još i malo bolji. No to mogu pripisati više utjecaju temperature koja je na drugom testu bila 7 C dok je na prvom bila 12 C. Mala razlika u rezultatu maratona je isključivo posljedica težih uvjeta na stazi u Beogradu ali forma je bila gotovo identična. Zadnja tri testa pokazuju nažalost opet slične ali negativne trendove i nakon prve ozljede i testa pad forme je već bio evidentan. Nakon druge se još produbio. Jučer me je kopkalo cijeli dan da provjerim ponovo jer mi nakon ova četiri tjedna izgleda da sam vratio bar dio forme. Koljeno se malo smirilo i usprkos većoj kilometraži zadnjeg treninga i prethodnog tjedna, jedan dan je bio dovoljan da se bol smiri. Možda je to ipak zbog toga što sam trčao po cesti, a ne po grbavom terenu Drenovice. Osim nešto nogometaša i par mladića iz AK Istre nije bilo nikoga na stadionu. Već je skoro bio i mrak, a kišica je lagano škropila. Kako trčati test bez da gledam na sat? Mogu gledati nitko mi ne brani ali ionako ne vidim ništa. Nabio sam na glavu šiltericu da mi ne prska u oči i krenuo u zagrijavanje. Drugi krug mi se pridružila Eda, moja generacija i zato je zagrijavanje bilo malo sporije, a puls se tek na kraju približio donjoj granici za oporavak od 120. Dok sam trčao sa nižim opterećenjem je još držala ali kad sam krenuo malo brže samo je povremeno uskakivala po jedan krug trčeći kako je rekla intervale. Što zbog mraka, što zbog dekoncentracije jer ona stalno nešto pita:"koliko, kako, što, k..ac, palac ja sam fulao test skoro za desetak otkucaja pa sam zadnja dva kilometra trčao u tempu 4:02/km i naravno sa za to primjerenim pulsom od 165! Trebalo je trčati do pulsa 155. Više nikad neću to raditi po mraku ili kad ima nekoga na stazi da mi se prikrpi i onda bude: "dida" mogu ja sa tobom, bla, bla, ... Osim što je padalo sve jače kako sam trčao sve brže, nisam osjećao neki poseban napor, a koljeno na stazi nije boljelo.
To je valjda pozitivno. Kad sam sve analizirao zaključio sam da sam izgubio recimo na maratonskoj brzini oko 10 sekunda po kilometru ili u grubo sedam minuta. Kruh te j.. godinu dana crnčiš da skineš tri minute, a u tri četiri mjeseca slabog treniranja tik tak izgubiš duplo više. Kako onda biti optimist i vjerovati da ti se ubuduće neće dešavati nikakva sranja. Sad mislim da stvarno mogu biti sretan ako ikada skinem još 10 sekundi u maratonu, bar da bude 3:09:59.  

  
Možda su me frendovi urekli kad su na prvom maratonu sve stavili naopako? 
Umjesto da učim kako trenirati i ostati čitav bolje bi bilo da naučim skidati uroke!