Imola

  Kad sam u ponedjeljak krenuo u Italiju već do izlaska na autocestu mi je počelo "burgijati" kroz guzicu. Pa zar niti pet šest kilometara ne mogu na miru da odvezem? Srećom taj naš "Ipsilon" je kao zona sumraka. Nigdje žive duše, kao da si se probudio u nekom filmu ..."sam na svijetu" nakon neke pošasti i samo čekaš da ti negdje uleti neka bujna ... moš misliti. Kad je već tako, a nemam onaj tempomat ja prebacio lijevu nogu na gas, a ovu kljakavu koja me ubija zavrnuo pod sic i milina božija. Bol je odmah nestala. Samo što sam onda osjećao nelagodu u lijevoj nozi i nisam mogao baš najbolje da pogodim gas. Stalno trzam brže, sporije. Vidiš što je neurološka adaptacija. Ova glupa lijeva noga ne zna uopće kako držati gas.
Isto tako ti se noge ponašaju kad dugo nisi trčao. Nakon pola sata ipak se navikla ali već sam bio na spuštanju prema vijaduktu preko Mirne. Zbog sigurnosti sam vratio desnu nogu na gas, a lijevom nogom greškom sjeo na kočnicu. Trebalo mi je pola sata da je naučim da drži gas, a sad sam je htio koristiti za kočenje. Ej budale .... Malo je falilo da ne odem u p.m. Jednostavno sam se zbunio i zaboravio da se koči desnom!!! To je isto kao kad pokušavaju da voze biciklu sa ukrižanim rukama. Većina će završiti letom preko volana. Srećom tu je ABS da spasi glupu glavu ili nogu. Moja guza nije bila sretna nakon toga ali kad je viša sila u pitanju nema diskusije. Kad sam se ipak nekako dočepao Bologne i uletio u firmu dočekalo me more pitanja na koje nisam baš znao odgovor tako da je ta diskusija potrajala. To je značilo jahanje na guzi još do 8 navečer. Gotovo dvanaest sati sjedenja. Ne znam kad ću se oporaviti od ovakvog "treninga". Umjesto da napokon odem na večeru i u krpe morao sam još ići u Imolu na kako sam tek kasnije saznao neku glupu feštu firme za koju nikad nisam čuo, sa ljudima koje nikad nisam vidio! Fešta bi se svidjela nekim mojim prijateljima jer je ta firma("Imola Bevande") distributer pića i slavila je 25 godina u prostoriji iznad bokseva na stazi u Imoli. Uh da smo je imali za sponzora na Bunarini. Neki bi još bili tamo. Bilo je svačega za jesti, a za piti nije bilo čega nije bilo. Prosecco, Sangiovese, Cabernet, bira bionda e scura, Red Bull(what!!!) i žestica kao u priči. A ja mrtav umoran nisam mogao ništa ni pogledati. Popio sam čašicu crnog vina uz nešto nedefinirano i jedva čekao da odem. To je kao da sam bio u Rimu ali papu nisam vidio. Probao sam slikati stazu i boksove kroz prozore te prostorije ali ostala je samo crna slika sa par svjetlih točkica. 

                                   "Imola di notte" potpuno u skladu sa mojim raspoloženjem

Moram doći na stazu kad bude ona utrka Giro dei Tre Monti. Za sada sam samo probao vino koje se tako zove(vinarija Tre Monti) i bilo je ....mrak. Siguran sam da bi mi se utrka više svidjela nego ovakav event.