Iako bi mi bilo draže da sam bio na tajlandskoj masaži nego večeri nisam imao žgaravicu, a i leđa su ujutro bila bolje nego što sam očekivao. Probudio sam se malo prerano i izšuljao iz sobe da ne probudim cimera. Opremio sam se za Londonsku hladnoću koju sam dobro osjetio dan prije, kad ono ćorak. Toplo ko u guzici. Ajde skidaj rukavice, kapu, maramu ... Došlo mi je da se skinem i trčim ko tarzan po Londonu ali me bilo strah da ne završim na stranicama nekog tabloida skupa sa Donaldom ... ne hvala nebi to društvo. Nisam još ni depilirao prsa, to svakako nebi bilo u redu. Ruta mi je skoro ista kao i lani samo sam krenuo sa njenog recimo jednog kraja a ne negdje sa sredine gdje je bio hotel u kojem sam odsjedao prijašnjih godina. Jedan krug, zapravo jedna potkova jer tako izgleda staza je oko 7 km. Puno sam brži nego prije godinu dana kad sam bio ozljeđen i ovdje trčao u nadi da će sve proći i nekim čudom nestati ali nije. Brži sam i nego prije dvije godine kad sam Tupljak poslje toga trčao samo mrvicu sporije od Staneta neki dan. Zbog nekog čudnog i meni nepoznatog utjecaja puls mi je drastično niži. Ali kao po neko pravilu drugi dan iako upoće ne obraćam pažnju trčim mnogo brže i puls se još sroza niže. Jedva čekam drugo jutro. Dali je to nešto u zraku? Mogle bi biti samo pare od kerozina silnih aviona što me nisko preleću jer sam koji kilometar od početka piste "London City Airport-a".
Jedan lagani trening i onda švercanje na doručak koje je prošlo ok, pa pokret na sajam cica, guzica i puno love. Ovo mi je petnaesta, šesnaesta godina kako redovito dolazim na sajam u London sve se kao i ja jako promjenilo. Postalo je pomalo bezlično i jedino je važno skretanje pažnje. To i nije tako lako kad su svi pogledom prikovani na svoje pametne telefone ili šetaju selfirajući se i onako blentavo razgovaraju sa nekim još blentavijim od sebe koji ih uopće sluša. U ime toga sve je dozvoljeno. Čak i obnažene starice od 70-80 godina sa mrežastim čarapama, korzetima i svojim hodalicama koje hvataju prolaznike za fotku nebi li se negdje na mreži zavrtio i logo tvrtke za koju rade.
Jedini zanimjlivi susret koji pamtim je sa nekolicinom inžinjera iz moje branše koje poznajem već godinama. Drugi je možda sa likom koji nikako da skuži što ja radim, a ja nikako da skužim što on radi.
On je slučajno primjetio mog Garmina što je na trenutak izvirio iz rukava i odmah onako potajno zvrnuo rukav i dao mi do znanja da je i on trkač i maratonac. U moru Rolexa Garmin baš strši. Lijepo smo se napričali, naravno o trčanju i što je najbolje razumjeli.
Popodne su stigle velike ribe iz italije pa sam se ponadao da naveče neću više ići na tajlandsku ili nešto gore. Nakon solidnog doručka ipak cijeli dan sam samo na grickalicama i nekom plastičnom sendviču koji košta ko dvije porcije ćevapa. Kako uspiju tako nešto napraviti. Sendvič pun svačega, a nema okus po ničemu.
Dobro je ipak što sam odradio bar mini trčanje i uvečer upao u svoju sobu pa ujutro mogu na miru ustati kad god hoću i otiči na trčanje bez da nekoga probudim. Ražmišljam dali da trčim više ili brže. Valjda zavisi kako i kad će završiti večera.
Nema komentara:
Objavi komentar