Narodna izreka kaže: "Tko sa vragom tikve sadi o glavu mu se razbiju" ili "Tko sa djecom liježe probudi se upišan". Ovu drugu sam stvarno iskusio kad su moja dijeca bila mala, a u suštini obije izreke nam kazuju da sva naša dijela imaju posljedice. Tako sam odmah mogao zamisliti što će se desiti kad sam išao trčati prije reda i plana progresivnu duljinu sa ljudima koji su brži i mlađi od mene poprilično. U četvrtak sam sa mlađahnim imenjakom trčao na stadionu pa me pitao o treningu i oko njega jer se pokušava vratiti nakon male pauze i nekih ozljeda. Kao nije trčao dužine već samo 18 km prošli tjedan, pa bi sa nama. Kažem ja ok, mi ti idemo oko 4:50/km pa možeš sa nama veći dio jer je rekao da bi trčao samo 21-22 km. Ja sam već popustio Rudiši i rekao da ću da se žrtvovati da mu pravim društvo na tih 27-28 km progresivne dužine. Čim smo krenuli znao sam da je sva ta priča o laganini prvoj polovini priča za malu djecu. Već prvi kilometar nije bilo nikakvog zagrijavanja za moje krute zglobove odmah je počelo. Prva polovina 13 km je već bila u prosjeku 4:44/km ali nisam imao osjećaj da je toliko jer je "mali" cijelo vrijeme pričao kao navijen. Falio mi je Dražen koji nas je na njegovu sreću odkantao i koji ipak ima mnogo zabavnije teme za dužinu. Recimo sex ili nešto slično. Nakon toga je trebalo ubrzati tempo negdje oko mog maratonskog ali je to bilo opet prebrzo pa smo još 7 km otprašili za 4:22/km onda nas je moj mladi imenjak napustio otrčavši jedan brzi kilometar i okrenuo se nazad. Mi smo imali još 8 km da pokušamo još ubrzati tempo kad su noge već pomalo umorne.
Pomislio sam, dobro još tri kilometra ću podnjeti ali onda ostaju još dva koja treba ići do daske. Tih tri kilometra su bili u tempu 4:14/km što nije loše i ja bi se zadovoljio takvim završetkom da sam trčao sam. Kad je Rudiša krenuo zadnja dva brza kilometra nije bilo šanse da ga pratim i počeo sam zaostajati ali sam se iznenadio da sam još jedan kilometar uspio spustiti na 4:07/km. Kad sam mislio da više nema šanse da trčim još jedan brže, izvukao sam ga za 3:50, ne pitajte odakle. Tih nešto manje od sto metara koliko mi je Rudiša pobjegao poslje nikako da nadoknadim kad smo počeli istrčavanje. On se toliko zalaufao da ni istrčavanje ne može više raditi iznad pet minuta po kilometru. J...ga da sam odabro "bolje" društvo mogao sam proći "lišo" i imati još visoko mišljenje o sebi. Ovako sam sje...n i umoran cijeli dan. Tako je to kad se družiš sa bržim trkačima od sebe onda si cijeli dan umoran. Sutra putujem u London na tjedan dana, a tamo uvijek dobijem na samopouzdanju kad ujutro rasturam one jogere uz Temzu. Prolazim ih ko "Simplon", "Ćiru"(ako neznate za simplon i ćiru koji kua čitate moje blogove to nije za vas). Zbog nekog razloga tamo uvijek trčim nekako lagano i poletno ko stari pjevac koji se kurči među novim kokama. Dok ga jednog dana ne očerupa neki mladi pjevac ili ne shvati da ga koke više ne j.. ni pod razno.
Nema komentara:
Objavi komentar