srijeda, 1. veljače 2017.

Toplo-hladno

  Napokon je malo zatoplilo ali sad j..e kiša. "Kilavom vrapcu i perje smeta". Tako kaže moja baba jer je ona bila fina i pristojna. Ne kao ove današnje. Moja žena, isto tako "baba", priznajem i jednom nogom u penziji još uvijek nije fina pa mi kaže:"lošem k... i dlake smetaju". Možda sam ja stvarno tako loš. 
Prošli tjedan je bilo hladno pa sam preskočio sve što je trebalo trčati brzo nakon utorka jer ta bol u preponi nikako da prođe. Onda sam naravno opet na kraju tjedna htio sve nadoknaditi pa sam neplanirano i dužinu produžio preko 30 km i još otišao trčati na brdovitu i kvrgavu Drenovicu. 
Zašto, ne pitaj. Stalno nešto čitam o tome kako je kilometraža u treningu precijenjena i kako to samo vodi povećanom riziku od ozljeda ali meni neda vrag mira. Uporno želim da se skrasim iznad 70 km tjedno da budem taman kao Mu... da ga sad opet ne spominjem. Ne ide baš ali mic po mic evo i januar ops ... siječanj sam završio sa preko 260 km kao i prethodni mjesec, mašala. Nisam se baš usrećio jer ne osjećam nikakav napredak u formi. Zapravo osjećam konstantni umor. Jedan dan sve izgleda ok. Drugi dan kao da me neko zatukao pajserom, ubacio u mašinu za pranje i izvrtio u programu za jako prljavo rublje. Što jako prljavo, prljavo u p... m.. Jučer je bio zadnji dan u mjesecu i umjesto plana koji je bio lagan podlegao sam iskušenju da trčim tempo sa Rudišom i Draženom. Rudiša je jak i brz. Dražen je malo sporiji pa sam ja trebao biti nekakav prosjek. Kao tampon zona. Uvijek pričam kako svatko mora trčati tempo sam i onda ... nemam riječi, možda "koji mulac" još i mator. Računao sam da će biti ok jer Rudiša trči "Cut Down Tempo" 10 km. Ja bi trčao do 8 km što znači da neću trčati na kraju ona najbrža dva kilometra. Dražen je odustao nakon 6 km. Rudiša je zadnja dva stisnuo u vražiju mater daleko brže od mog tempa. Negdje u zoni gdje ja trčim intervale. Prošla su vremena kad je on gledao moja leđa kao u Crikvenici ili na zimskoj. Sad je naprijed i mogu ga vidjeti tek sa dalekozorom. Ništa mi to ne smeta ali me smeta što sam ja sve sporiji, a nadao sam se još bar malom napretku. Još me izludio Garmin pa ispada da smo sva trojica trčali u nekom svom univerzumu koji ima malo drugačije mjere. Moj je pokazivao stalno više, a Rudiši stalno manje. Kad smo se rastali zadnji krug tempa ponovo sam resetirao "lap", a vidim da je i on učinio isto. Za identično vrijeme 33:40 trčanja tih 8 km meni je pokazao 8,15 km njemu 7,85 km. Tristo metara razlike! Meni kaže prosjek 4:08/km, a njemu 4:17/km. Prilična razlika. Ok ja sam trčao stalno na vanjskom rubu prve staze, on unutra, dok je Dražen trčao iza nas u sredini i svako toliko saplitao noge meni ili njemu. Na stazi treba Garmina koristiti samo kao sat i točka. Drugo što me odmah malo bacilo u depru je bio taj raštimani osjećaj dok nismo počeli trčati brzo. Poslije i nije bilo loše ali znao sam da nešto ne štima jer sam odmah ocijenio da idem prebrzo ili.. Nije bio prebrzo već mi je puls odmah na zagrijavanju bio previsok i tako je nastavio cijelo vrijeme. Kad sam poslije usporedio moj puls sa njihovim otkrio sam da sam ja jedna jako čudna "biljka". Meni je puls skočio hop, ko kakav jarac i ostao tako bez obzira što smo tempo stalno ubrzavali. Njima raste konstantno. Na Draženovom možeš brojati i krugove jer se vidi porast kad trči prema vjetru koji je dosta puhao sa juga i donosio rosulju u lice. 
Moj puls ko mrtav konj. Možda sam trčao 8 km na maksimumu a on je sad malo opal zbog toga što sam dvije godine stariji od kad sam ga zadnji put mjerio? 
                                                  Moj puls tijekom Cut Down tempa


                                             Igorov("Rudiša") puls
                                                      Draženov puls sa varijacijom zbog vjetra

To bi bilo he ... Sad sam još više uvjeren kako je Jack Daniels(nije whiskey) bio u pravu kad je rekao da to sa pulsom nema veze sa mozgom. Može eventualno biti indikator samo nikad ne znaš čega ako nemaš staklenu kuglu. Ako je samo umor možda pomogne odlazak u London ovu nedjelju, ali bojim se da je to nešto drugo. Da je kvar u sistemu dublji. Možda je anemija jer se stalno osjećam pospano i prestao sam paziti na prehranu nakon Ljubljane. Sad često preskačem ručak jer mi je kasno da jedem prije treninga, poslije sam pregladnio pa pojedem koliko pojedem i to je sve cijeli dan. Ne uzimam ni vitamine B, a o onim drugim pilulama što me svakodnevno pitaju: "L-nešto" da ne govorim. Jednostavno upao sam u neku zimsku hibernaciju. Još trebam izdržati do kraja tjedna pa sljedeći tjedan dolazi mali odmor i odoh potražiti tu vrajžu formu, gdje je?  ... Toplo,  hladno ...

Nema komentara:

Objavi komentar