Prekinuti san

 Prije sam češto sanjao neke ugodne snove ... nebi sad o tome i kad bi se probudio želio sam ponovo zaspati i nastaviti. Zadnjih par tjedana stalno sanjam neke čudne snove u kojima se gubim po nekim nepoznatim gradovima. Kad se probudim osjećam veliko olakšanje i naravno ne pada mi napamet da nastavim, brrr... radije ustanem i skuham si kaficu. U oba slučaja buđenje prekida sve u nekom nedovršenom stanju bilo da je to dobro ili loše. Danas sam odlučio da odradim dužinu jer sutra imam humanitarnu utrku, a odmah nakon nje moram u auto i opet via aerodrom Trieste. Moja guza opet će da pati. Za razliku od zadnjih petnaestak dana: hladnoće, snijega, magle a jučer i kišurine, dan je bio pravo savršenstvo bez mane. Odlučio sam se za Premanturu kako bi uživao u pogledu na more sa obije strane kad budem trčao preko Gornjeg Kamenjaka prema groblju. Tu će se sutra održati humanitarna utrka. Trčao sam sam i suzdržavao se preranog ubrzavanja pa se tempo stalno vrtio oko 5 minuta po kilometru iako je do tamo uglavnom uzbrdo. Nije mnogo samo +60 metara na skoro 12 km ali je valovito i ima i par jako strmih kratkih uspona. Obilna kiša koja je padala noćas ipak je ostavila dosta lokvi i na mjestima sam morao malo preskakivati ili se penjati van puta. Kad sam izašao na hrbat prije groblja sa lijeva se u malo namreškanoj vodi oslikavala pomerska marina sva nazubljena silnim jarbolima. Desno je obonacalo uz obalu ali pučina je iskrila od burice koja se pomalo dizala i sunca koje mi je tuklo u oči. Trebao sam ponijeti očale. Taman sam pomislio kako ponovo uživam u trčanju, sam bez ikakvog plana osjetio sam nešto slično grču u lijevom listu. Odmah sam stao istegao malo list i protrljao ga stisnutom šakom. Nije bilo bolno pa sam nastavio ali svaki korak je povećevao bol koja je bila zakopana negdje duboko ispod lisnog mišića, tik uz kost tibije. Baš malo ispod one kvrge na kosti za koju nikako da odem kod doktora iako mi je moj fizio terapeut rekao još u desetom mjesecu lani(nakon Ljubljane) da to obavezno snimim. Nisam siguran dali to ima neke veze? Nakon petstotinjak metara pokušavanja i zastajkivanja nisam više mogao zanemariti zlatno pravilo: "ako boli i ne prolazi stani"! Što sad? Nemam mobitela, dvanaest kilometara sam od kuće, već sam se i oznojio, a buricu sam ovdje gore počeo osjećati kroz tu jednu tanku majicu. Hodanje nije provociralo jaku bol pa sam krenuo i kontao koliko će mi trebati da se vratim. Još sam se nadao da će bol jednostavno proći ako malo hodam. Listovi su bili ugrijani i ugodno topli u kompresijskim čarapama. Činilo mi se da bol popušta pa sam svako toliko pokušavao potrčati. No morao sam potpuno promjeniti način trčanja tako da sam trčao malo asimetrično. Desna na prednju stranu stopala, a lijeva na petu. Nazad je uglavnom za nizbrdo i list nebi trebao biti jako opterećen, a kratke uzbrdice sam namjeravao hodati.
No nije bilo uspješno, bol se svejedno pojačavala i od Banjola nisam više niti pokušavao. U glavi mi je tutnjala ljutnja na ne znam koga jer sam si sam kriv. Ona statistika za veljaču ne laže, prerano, prebrzo! Ljut sam jer znam da je sigurno gotovo za utrku zimske u Puli na koju sam se tako napalio. Sutra mogu biti samo redar na humanitarnoj umjesto trkča. Nadam se samo da nije nešto sa ahilovom ili slično. Te tetive su živo s..nje. Ako je samo manja ruptura nekog mišića kao ona poslje Xice proći će valjda za tjedan dana. U Vinkuranu sam naletio na Ozija a on me odvezao kući i tako ušparao zadnja četiri pet kilometra mučenja. Cijeli dan mažem, masiram, ledim, mažem, m.... i opet sve "jovo na novo". Već me ruke bole ali ipak izgleda da je malo bolje nego što je bilo kad sam došao kući. Sutra ću znati kad se probudim. Hoću li poželjeti da ponovo zaspim ili će jutro izgledati lijepše nego večer. Jeli moj san o maratonu prekinut i ako ponovo "zaspim" hoću li ponovo sanjati isti ili neku noćnu moru, opet!