moj Marijane

Mi trkači smo kao djeca, ili sam bar ja takav. Kad mama ne gleda uvijek neki kua razbijemo, i onda trči mami plakati. Tad nas ulovi prpa, jer mama je stroga i znaš da će da bude belaja. Ja sam opet bio zločest, nešto pokvario, pa trkom mami da to popravi. Moja trkačka mama je moj kako ga od milja zovem "kostolomac". Ja sam naravno zaboravio da od "mame" ništa ne možeš sakriti pa je tako i i on saznao kako ga zovem. Stajao sam u petak tako sav usran ispred njegove ordinacije, a unutra čujem poznati glas kako se razvaljuje od smjeha. Koji kua se Slaven unutra smije? Ja očekujem da čujem jauke, a on se smije. Točno kao švicarski sat izlazi moj frend Slaven ne skidajući cer sa lica, a iz drugog kraja ordinacije Marijan onako zlurado smijuljeći se krcka prste ... dođi, dođi, čujem da .... Zato se Slaven smije, a ja mislio da je sretan što odlazi sa terapije. Osjećao sam se kao onaj lik iz pjesme Buldožera ... gospodine bik meni je žao, gospodine bik ja nisam znao,  ... mesar mi je podvalio ... Pokušao sam se opravdati na sve moguće načine ali njegove numoljive ruke su me već uhvatile i jedino sram od toga da možda vani netko ne osluškuje i čuje kako me zove "gospođo" me spriječila da glasno zastenjem. 
Lako Slavenu njemu je samo malo razbijao kvadricepse ali meni se uvijek čini da moje noge bole više. Kakvi kvadricepsi ja to niti nemam ... he he. Zapravo brzo bi pojeo govno jer baš nakon X-ice, a prije Ljubljane 2016 sam imao manju rupturicu i to baš kvadricepsa. Samo sam to zaboravio. I tada mi je kestenje iz vatre vadio Marijan. Ne znam dali me tada prvi put nazvao gospođo ili je to možda bilo kad sam imao upalu pokosnice, opet negdje prije Ljubljane 2014. godine. Uh pokosnica, to boooli do jaja. 
Kad ti onako uh.... Onda me još zakrpao jer sam se dva tjedna prije utrke ukočio. Sva leđa mi obljepio kao stari kofer da se ne raspadne sa kinezijskim trakama ali maraton sam izgurao bez problema. I zadnji maraton nije mogao proći bez njega. Tada je jako stradao list na ljevoj nozi i morao sam pauzirati više od tri tjedna. I opet je Marijan bio "kriv" što tako boli, je...ti, ono iza koljena naročito. Dobacujem u pauzi između škrgutanja zubima nešto u stilu: "znaš čitao sam jednu studiju ... joj , kao nije .. joj .. dobro prejako dubinski masirati starije sportašeeeeee joj ...". Samo se nacerio ... "pošalji mi tu studiju da ja to vidim". Još tražim, jebo me ako je neću sam napisati. Za utjehu mi je tada stavio svijetlo plave trakice po listovima iako se nebi čudio da je stavio roze. Uglavnom listovi su izdržali cijeli maraton čak i onu zadnju uzbrdicu prije cilja. Svaka čast majstore. 
Sad mi se dva tjedna prije utrke ukočio i upalio papak koji još to nije postao ali će uskoro. Ili će se možda pretvoriti u kopito što bi mi bilo malo draže. I opet je Marijan možda uspio jer sam u subotu mogao otrčati lagano bez da umirem pri svakom koraku i čak se bol nakon trčanja još malo smanjila. 
Iako sam sada u fazi taperinga još nisam čuo da je dobar tapering ne trčati ništa dva tjedna!
Dobro u srijedu sam iz očaja otišao na veslanje i zaradio laganu upalicu tetiva zadnje lože ali i to je Marijan ispeglao. 

Nakon tih laganih 8 kilometra moj sat je potpuno poblesavio i slavodobitno objavio da mi je VO2max porastao na 53 i sad on predviđa polumaraton ispod 1:30. To je kao vremenska prognoza. Kažeš da će padati kiša i kad padne ... pa jesam li ja kazao da će pasti. Kako ja u to sve ne vjerujem, ipak sam u nedjelju išao rizikovati i odraditi skraćenu dužinu sa oko 6 kilometara bržeg trčanja u polumaratonskom tempu.
Bio sam malo mamuran jer sam išao spavati u 3 ujutro kad su otišli svi gosti i kad smo pospremili sve nakon tuluma u čast rođendana moje žene. Na to se još nakalemilo jugo, a ja se opet previše obukao jer ... nema veze. Naravno nikako nisam zadovoljan jer moj je osjećaj da ću teško trčati 4:20/km, a kamo li 4:15/km cijeli polumaraton. Jedino ako još jedan tjedan taperinga u stilu što manje to bolje još malo ne poveća moj VO2max. Dobro je da sam istrčao 17 kilometara bez jakih bolova i da se upala zgloba nije opet razmahala. Još me uvijek boli i to više kad hodam mada ne razumijem zašto. Danas odmaram iako moj sat kaže da bi trebao odmarati do srijede. Po svemu što sam do sada vidio jedino što sigurno dobro radi to je da mjeri vrijeme. Ostalo treba uzeti sa rezervom i nisam siguran dali čemu služi. Sutra moram probati trčati još malo u polumaratonskom tempu sa novim tenisicama da vidim hoće li me zglob palca još više boljeti jer one su jako niske i bez amortizacije. U četvrtak imam još jedan susret sa Marijanom i nadam se da sva ta bol koja prati te susrete neće biti uzaludna. Do sada nije bila ... hvala Marijane.