Na istoku ništa novo

  Sve što radimo utječe na nas i sve oko nas. Kad bi sa tom spoznajom promatrali sve što radimo vjerojatno bi dosta toga učinili drugačije. Ovako plačemo za prolivenim mlijekom i tako manje više skoro cijeli život. Da se zadržim za trenutak na trčanju iako je to sve jedno. Trčanje, posao, ... život. 
Kod mene već godinama nema pomaka u trčanju ako se prirodna entropija koju volimo zvati starošću ne računa. Iako sam imao nekoliko pokušaja da malo promjenim svoj pristup trčanju oni nisu baš urodili plodom ili su plodovi istrunuli prije no što sam ja mogao bar malo uživati u njima. Tako mi se sad čini situacija i sa ovim poslom. Ponovo su me pozvali i to hitno tako da sam morao krenuti u nedjelju za Zagreb u 2 ujutro kako bi stigao na avion. Evo nakon dva dana provedena u sad već prilično zagrijanom kontejneru kažu kako neće biti ništa od posla do četvrtka, a zapravo vjerojatno do subote ... jebote, koji k.. Stvarno ovdje na istoku se ništa ne mjenja. Iz cjevovoda su izvadili nekih 6 velikih crnih vreća svakakvog otpada. Tu su između ostalog kilogrami spužvi kojima su nešto čistili pa su ih zgodno utrpali u cijevi i zavarili. Super jer izvana se ništa ne vidi. Meni to izgleda kao da na primjer kirurg za vrijeme operacije sve one ostatke tampone, kurce, palce i dio alata ostavi u pacijentu i zašije. Sad kažu nema plina jer se nešto popravlja. Nikad kraja izgovorima. 
Nebi me sve to toliko smetalo da mi se sviđa biti ovdje. Ali tu jednostavno kao da upadnem u neku crnu rupu raspoloženja i motivacije. Osjećam se zatočen cijeli dan u kontejneru jer vani je sad pakleno i do danas je puhao jak vjetar dižući zavjesu od sitne prašine i pjeska. Uostalom kuda bi kad su okolo mene samo cijevi plamenici, sve se dimi i smrdi. 
U hotelu sam okružen zidom oko kojeg sam opet sinoć otrčao 10 km i ponovo ostao iznenađen kako se loše osjećam. Uopće ne mogu shvatiti da trčim pola minute po kilometru sporije na ravnoj površini bez jednog metra ukupno uspona i tri puta kraće nego u subotu prije puta i Garmin mi izračuna oporavak dulji za 8 sati. Da, u subotu sam trčao dužinu do rta Kamenjak i nazad. Nešto više od 30 kilometara u tempu oko 5:00/km, pola od toga po makadamu uz uspon od skoro 300 m i bilo mi je lakše nego ovo zadnje rastrčavanje. Po kojoj to teoriji.
Što me to ovdje tako sputava osim što imam opću odbojnost prema ovom mjestu. 
Imao sam jučer na "poslu" cijeli dan vremena da analiziram baš te dužine od oko 30 km prema rtu Kamenjak i pokušam ustanoviti ima li nešto u objektivnim pokazateljima što bi ukazalo na neke trendove u mojoj formi. I rezultat je opet ništa novo, sve je gotovo isto. Možda moji rezultati u maratonu stagniraju i slabe zbog nedostatka nečeg drugog što nije vezano za mjerljive parametre.
Ostario sam, to je ok ali dali znači toliko jer objektivni parametri to ne pokazuju. Izgubio sam izgleda jednu važnu komponentu. Više ne vjerujem da mogu. Za prvi maraton nisam bio spreman niti trčati 3:15. To sad znam jer sve je bilo izračunato na osnovu pogrešne pretpostavke da sam polumaraton trčao za 1:33. Što je bilo pogrešno jer taj polumaraton u Rovinju je bio kraći oho ho. Samo to tada nisam znao. Nisam znao niti koliko otprilike mogu napredovati u nekom ciklusu priprema pa iako sam si postavio prvi cilj na 3:15 ja sam zapravo vjerovao da je doći na 3 sata vrlo lako. Kad sam nakon 20 km vidio "zeca" koji je vodio grupu od onih koji su pratili tempo za 3:15 dobio sam krila i prošao ih kao brzi voz. To je išlo do negdje 35-og i onda je bilo grbavo do kraja ali ipak par minuta brže od 3:15. Neko vrijeme sam mislio da sam uhvatio onoga za jaja i to se vidjelo u mojim rezultatima i načinu trčanja. Vjerovao sam da mogu i kad je boljelo i kad su noge otkazivale. Tako sam zaradio i ozljedu koja me spustila na zemlju. Bilo je to samo privremeno jer nakon osobnog u maratonu kojeg sam ostvario sa najmanje treninga i nakon godine pauze opet sam vjerovao da mogu bolje. Od tada je prošlo skoro 4 godine, akumulirao sam treninga više nego ikada prije ali rezultati su uvjek tu negdje ili zbog nekih pogrešnih procjena i okolnosti lošiji. Kad bi gledao polumaratone prošlo je i više od 5 godina od zadnjeg osobnog i to na valovitoj stazi Crikvenice uz kišicu i gadnu južinu. Da ne govorim kako je moje tijelo tada bilo na granici raspada jer se nisam odmarao nakon maratona već trčao utrke zimske lige i bezobrazno puhao mladićima za vrat. Sve se to ubrzo i ostvarilo ... mislim na raspad. Vjerovanje da nešto možeš je jednako važno kao i stvarna sposobnost da to ostvariš. Nekad i nedostatak točnih informacija pomaže ili pak neki vanjski stimulans. To je vrlo dobro opisano u jednoj studiji sa biciklistima koji su testirani da voze do granice izdržljivosti. Kad više nisu mogli, ponudili su svima nagradu ako još odvezu par minuta u još većem opterećenju nego do tada. I svi su opet mogli. Izvrsna je to ilustracija da mnogo toga što ne znamo ipak postoji. Kao što u mraku može biti svega i svačega, a da to uopće ne vidimo. Da mi bar netko ili nešto upali više to svjetlo.