Dok sam sa nervozom par dana čekao da se izkobeljam iz pustinjskog pejsaža stalno sam maštao da trčim po šumici. Sad mi se ta želja i ostvarila ali čini se da će to i biti jedino mjesto gdje ću trčati. Stadion je zatvoren, grad je avetinjski pust pa čak i trčanje van grada po šetnici oko mora mi djeluje nekorektno. Mnogi su prisiljeni biti zatvoreni u kući, a prijatelj iz Beča mi kaže da hoćeš nećeš moraš biti u kući ako si stariji od 65. J... nije mi drago što sam prešao u tu kategoriju. To bi se moglo ostvariti i ovdje zato osjećam nelagodu kad trčim po pustoj cesti. U šumici je drugačije iako zapravo ima više ljudi nego na ulicama. U petak dok sam trčao fartlek uzbrdice to su bili uglavnom djedovi i bake koje šetaju unuke jer vrtići ne rade. Ja sam taj prvi dan povratka bio posebno inspiriran pa sam zadnje ostatke nervoze uništio sa pet šest srednje dugih uzbrdica koje sam zgazio do daske kao da sam na kakvoj utrci sa nevidljivim mrskim neprijateljem. Kao da sam osjećao da u subotu neću moći trčati jer sam zaglavio prvo sa društvom u jutarnjem kafenisanju koje se pokazalo kao zadnje bar na neko vrijeme. Već je davno bilo vrijeme da odemo kućama kad su neki predložili još jedno pivce za kraj jer možda nam je zadnje.
Konobar nam mrtav ozbiljan izjavi: "pa to vam i je zadnje, ovdje". Da, od sutra su svi kafići zatvoreni. Posljepodne sam otišao sa istom ekipom malo u šetnju po Kamenjaku ali sam planirao lagano večernje rastrčavanje jer u nedjelju sam već dogovorio dužinu. Mala šetnja se otegla, a ja nisam od onih entuzijasta koji trče po grbavoj Drenovici sa lampom na čelu. Tako to cijelu zimu radi moj prijatelj Emir.
Ja bi se sav polomio i vjerojatno umjesto na utrci završio na traumatologiji. U nedjelju smo Emir, Dražen i ja krenuli u Šijansku šumu svaki sa svojim planom no na kraju smo se usaglasili pa napravili skupa tri kruga i skupa se vratili do Marsova polja gdje sam ja odlučio malo podebljati kilometražu i pojačati tempo pa odradio još 5 km kako bi nadoknadio preskočeni trening od juče. Tako sam završio taj vrlo neizvjestan i putovanjem isprekidan tjedan sa nešto više od 60 km. To je još uvijek u skladu sa prosjekom od rekordne 2018-te godine. Za sada bez obzira na putovanja i probleme sa stopalom ipak održavam planiranu tjednu kilometražu od preko 60 km. Ne znam zašto jer ove godine možda i neće biti utrka ako se pandemija ne zaustavi, a ja mislim da neće tako skoro.
Pomirio sam se i sa time da neće biti Zadra ali sam odlučio taj dan otrčati svoju utrku. Možda preko aplikacije ili otrčati jedan solistički maraton za svoju dušu. Nešto slično je učinio moj prijatelj Rudiša i njegova supruga. Jednostavno su krenuli i na staru godinu istrčali 42 km. Samo jednu godinu od kad trčim zbog ozljede nisam trčao nijedan maraton i nebi volio da se to ponovi i ove godine.
U svakom slučaju predstoji mi čini se češće druženje sa šumom. Izgleda d je točna ona: "pazi što ćeš poželjeti, možda ti se i ostvari".
Nema komentara:
Objavi komentar