Ja još uvijek nađem način da se odmaknem od svega i zavrtim par krugova na Drenovici ali prvi put u gotovo deset godina od kad sam pomislio da bi mogao ponovo početi trčati uopće ne osjećam potrebu da trčim. Trčim po navici jer to je postao moj način kretanja. Da, dest godina od kad sam pokušao potrčati u Frankfurtskom parku i gotovo potrgao ahilovu. Trebalo mi je dvije godine suza i znoja da se oporavim, operiram i drugu nogu prebolim sve loše dijagnoze koje su mi dodjelivali zabrinuti liječnici. Koliko god je bilo bolno i frustrirajuće to opiranje mog tijela trčanju, nikad nisam bio ravnodušan prema tome dali ću trčati ili ne. To je sad slučaj, iako osim recimo tako manjih problema trčati mi nikad nije bilo lakše. Jeli to pozitivno ili negativno? Nemam plan priprema ali instinktivno činim ono što sam naučio ovih godina. Miksam pomalo sve i svašta, a na koncu pogledam što je ispalo. To me podsjeća na kuhare koji nikad ne probavaju jelo dok kuhaju. Takav primjer je moja žena. Ona nikad nezna niti reći kako je nešto napravila ali ipak joj uglavnom uspjeva. Nikad nije prinjela kuhaču ustima da provjeri jeli slano, ljuto ili preslatko. Nedavno se zakačila sa jednim mojim frendom oko toga jer je on tvrdio da se.. i da to nije moguće. Ja sam odlučio da na isti način ne kontroliram trčanje već se prepuštam osjećaju. Izuzetak je bilo trčanje tempa ovaj tjedan. U četvrtak sam odlučio trčati 5 km tempa samo kontrolirajući puls.
Tri kilometra sam se zagrijavao i nešto malo više od tri trčao lagano za opuštanje. Moj puls na LT granici je bio oko 157 kad sam bio u jako dobroj formi. Računao sam pošto trčim na Marsovom polju koje je malo grbavo, a ne na stadionu i pošto nisam baš u nekoj formi ili bar ne znam u kakvoj sam da bi trebao trčati sa pulsom oko 154. Nisam niti gledao prolaze svaki kilometar jer sam se koncentrirao na to da se negdje ne sapletem na kakav kamen ili busen trave. Bilo je i par trkača koji su kružili okolo ali u suprotnom smjeru pa mi je i to malo odvlačilo pažnju jer sam se pokušavao držati podalje kad sam ih presretao.
Kad sam došao kući i zaustavio Garmina znao sam odmah da je taj trening možda nešto što nikad nisam trčao. Mada sam imao prosjek pulsa tih 5 km od 153, trčao sam brže od 4 minute po kilometru. Uobičajeni tempo pri tom pulsu mi je uvijek bio oko 4:06-4:08.
Kao da mi prija to što veliki dio kilometraže koja je i ovaj tjedan gotovo 70 km trčim u donjem aerobnom opterećenju. Bez obzira na to ne osjećam nikakvo zadovoljstvo i odmah sam u petak trčao kraće nego što sam planirao da bi u subotu potpuno bezvoljno otišao na samo pola sata. Dan je bio prekrasan ali ništa me nije vuklo da ostanem još malo. Jutros sam nakon dugo vremena preskočio i trčanje dužine. Probudio me prvo potres kojeg sam osjetio prilično intenzivno i jedna malo nakrivljena vješalica u ormaru je počela lupkati po vratima. Znao sam da je negdje udarilo jako ali sam rekao u sebi neće valjda još i ovo govno na nas. Ali nažalost ipak je bilo tako. Ujutro sam bio toliko bez volje da se ustanem da sam ležao budan do 9. Ustao sam se samo zato da odnesem starcima namirnice i poslje toga sjedio na balkonu bez ideje što da radim. Na kraju me žena natjerala da izađem iz kuće i otrčim malo prije ručka. To malo se pretvorilo u nešto više od 18 kilometara, a da nije žena čekala sa kasnim ručkom možda bi još kružio Drenovicom.
Bura se već podigla pa sam ponio i maramu oko vrata koju sam podizao preko usta svaki put kad bi ugledao da mi se netko približava. Kimnuo bi glavom i primjetio kao većina pozitivno reagira. Kao da sam ih umirio sa tim potezom za koji znam da nema veliku praktičnu vrijednost ali predstavlja znak dobre volje i pristojnosti. Osim negativne strane ovakvo stanje ima za mene još i jednu pozitivnu. Zahvaljujući uglavnom laganim treninzima napokon sam uspio ponovo da se vratim na 66 kilograma i sa mojih 66 godina baš sam sav vražiji. Nakon današnjih 18 km malo sam pao ali žena mi je ispekla brdo palačinki sa njenim džemom od šljiva, smokava i vinogradskih breskvica.
Nema komentara:
Objavi komentar