Corona

 Dok odbrojavam posljednje sate(nadam se) u ovoj zabiti, kratim vrijeme i ubijam nervozu na sve moguće načine ali bez uspjeha. Jučer je bilo posebno traumatično jer iako sam prije par dana završio posao ne mogu nikako da mi pronađu let za nazad. Ipak sam bio na poslu ali sam samo sjedio u uredu i pravio društvo ekipi iz MAN-a koji su usprkos tome što posao nisu završili već vjerojatno kući ili blizu. Jebi ga oni rade za njemačku firmu i iako su oboje poljaci njihovi ljudi su ih hitno povukli iz sigurnosnih razloga jer su imali pouzdane informacije da će Lufthansa otkazati letove za Dammam i onda ostaje malo opcija. Klienta su u jednom konferencijskom razgovoru kojem sam i ja prisustvovao odkantali, odlučno inzistirajući na sigurnosti svojih ljudi i ovi nisu imali izbora. Naravno ja radim za totalno neorganizirane italiane i kad sam im još u 11 ujutro javio što se događa oni su mi ladno rekli da rade na karti i da je let za Frankfurt iz Dammama rezerviran. Tek sedam sati kasnije kad sam već trebao krenuti jer do Dammama je 100 km, vele da su im iz agencije javili da je otkazan. Zbog sve te neizvjesnosti nisam to veče otišao trčati pa sam to nadoknadio jutros. No nervozu nije otreslo niti 14 krugova od oko 230 koliko sam trčao oko ovog hotelskog kompleksa. Sad već napamet znam svaku krivinu svaki prelazak trotoara i moje noge su se prilagodile toj cik, cak slalom vožnji pa je svakim trčanjem brzina veća, a opterećenje manje. Nakon doručka sam opet otišao kružiti oko hotela. Ovdje je već u 11 kad sam otišao šetati bilo oko 27 ali jutros još ugodnih 13 pa se na uvjete ne mogu požaliti. Nabio sam sunčane naočale i slušalice iz kojih je dopirao umirujući glas Muddy-ja(Muddy Waters) i počeo kružiti povremeno fotkajući detalje koje ponekad ne primjećujem dok trčim ali sve jedno nervoza me potpuno preuzela i nakon nešto više od 4 km sam odlučio da se vratim i pokušam nešto drugo. Pisanje bloga mi sad jednako tako ne ide, iako kad hodam svašta pričam sam sa sobom pa mi se čini da bi od toga mogao napraviti roman. Na kraju se sve svede na haiku stih, a ovih dana te haiku verse su samo prostakluk. To pak nije za javnost. Jebala ga korona. Iako se ljudi kao što to obično biva sa svime sprdaju ja sad vidim na vlastitoj koži kako sve to neće ići u dobrom smjeru. Ove godine bojim se neće biti utrka ali ako je samo to dobro će biti. Zapravo šala je dobar način da se liječi nervoza i par bisera koje sam danas našao na FB su bar meni malo umanjili nelagodu. Ali oni koji uopće nemaju niti malo nelagode i nervoze oko ovoga što se zbiva mi liče na one ljude koji nikad nisu u životu potrčali, a recimo misle kao je istrčati marato p... dim. Samo treba malo duže trčati. Znam da će mnogo od te nervoze nestati kad se vratim doma i udahnem miris borove šumice u rano jutro ali treba se vratiti.