Frka

  Svi manje ili više robujemo nekim vlastitim navikama, rutinama. Čak i oni nepredvidivi koji naizgled skaču iz jedne u drugu krajnost. I to je zapravo jedna vrsta rutine. Ja ne volim promjene. Teško se mijenjam i prilagođavam, zato ponekad trpim. Možda iz straha da će mi biti gore ako nešto promijenim. Ne volim ni novu odjeću i ponekad mi se desi da kupim ili najčešće žena mi kupi nešto što poslije godinama stoji u ormaru. Ako to slučajno obučem često nosim samo to, dok god se ne raspadne. Tako je sa tenisicama, alatom, općenito opremom ili automobilom. Mogu ih se odreći samo ako više ne može da ih spasi niti božanska intervencija. Ta za mnoge falinka, meni nekad dobro dođe. Ona me tjera da svako jutro odradim svojih dvadesetak minuta vježbi već više od dvadeset godina. Koristilo to meni ili ne, nema veze. Nikad nisam razmišljao da prekinem. Razmišljao sam kako je to jadno da uporno vježbam dvadeset godina, a ipak umirem od išijasa već nakon sat vremena vožnje autom. Opet možda bi bilo još i gore da nije tako. Tako po inerciji svako jutro pripravljam svoje napitke i gutam koje kakve sjemenke iako najradije ne bi jeo ništa ili bi samo popio kavu. Koliko je to korisno ili gubitak vremena meni nije više uopće važno, važno je da ostane tako. Najveća promjena koju mrzim je putovanje. Mada sam bio dosta okolo po svijetu i ponekad doživio lijepih čak i nezaboravnih trenutaka, otići bilo gdje meni je promjena i kao takva uvijek izaziva reakciju. Uvijek sam u frci i maksimalno nervozan. Ja sigurno ne potječem od nekih nomada. Kako se približava odlazak u London već osjećam nervozu. Ne razmišljam o tome kako ću uživati sa unucima, o ranom jutarnjem trčanju oko Viktorijinih dokova, dok mi velike stare dizalice salutiraju, a svjetla grada koji nikad ne spava(nije samo NY) mi mašu i poskakuju po površini vode tjerana oštrim sjevercem. Ne razmišljam o mekoj travi Stockwood parka, pubovima, uličnim sviračima u podzemnoj ... U glavi i želucu je samo neka frka. Kako ću, hoću li, što ako ...
Za mnom je treći tjedan sa kilometražom preko 60 kilometara i sa dosta intenzivnih treninga koje baš i nisam prvobitno planirao. Sad već osjećam da se moje tijelo malo buni. To me još više čini nervoznim. Nije to još ništa konkretno ali cijela lijeva noga je izgleda preuzela veći teret zbog tog problema na desnom stopalu. Možda mi se to samo čini ali i jučer na početku dužine opet me je boljelo negdje oko hvatišta ahilove na petnu kost i stalno osjećam lagane bolove iza koljena još nakon onog veslanja u srijedu. Sad mi se čini kako se i išijas preselio na tu drugu stranu. Jedino se nakon dužine stopalo brzo oporavilo. Ne znam jeli utješno jer sam istu takvu dužinu radio dva mjeseca nakon povratka od ozljede kuka i početka priprema za Ljubljanu. Isto kao i prije mjesec dana u prosincu, tada sam u lipnju imao oko 190 km da bi koncem srpnja trčao dužinu kao i jučer. Istim putem od kuće do zvonika u Premanturi i nazad. Malo manje od 27 kilometara. Trčao sam u istom društvu samo je falio "Rudiša". Imao sam identičan srednji puls i identičan prosjek. Jedino je tada bilo nešto toplije za oko 12-15 C i u dnevniku sam zapisao da sam imao neobično visoki gubitak tekućine od 3,5 litare na samo oko 2 sata i četvrt trčanja. Ne sjećam se više zašto bi to moglo biti tako. Jedino što imam zapisano da su me tada kukovi još dosta boljeli u drugoj polovini trčanja. Jučer me je dosta boljelo stopalo ali tek negdje nakon druge trećine trčanja da bi se bol opet smanjila kad smo stigli blizu kuće. Gubitak tekućine je jučer bio ispod dvije litre ali to nije neobično jer je ipak bilo hladnije. U početku sam bio malo trom. Vjerojatno posljedica nespavanja i još jednog rođendana u subotu ali kao i obično za nazad su mi noge malo živnule i opet smo trčali dosta brže nego do tamo. Negativni "split" oko četiri i pol minute. Još je tjedan do odlaska i osim putne frke te uobičajene frke na poslu nisam siguran dali da malo smanjim doživljaj trčanja ovaj tjedan i smanjim frku oko ozljede. Mogao bi recimo da izbacim veslački trening ili bar trčanje taj dan. Možda bi bilo pametno da izbjegnem uzbrdice u četvrtak tako da odmoran u subotu odradim prvu trideset kilometarsku dužinu u ovoj godini. Ako sve odradim bojim se da ću opet u London putovati ozlijeđen i tamo se nadati brzom iscjeljenju. Nakon 8 tjedana podizanja kilometraže što hitnije trebam jedan tjedan smanjiti. Srećom zadnja tri tjedna to je minimalnih dva, tri kilometra ali ipak. Hoću li to odraditi u Londonu? To bi bilo idealno i komotno ali frka me da će možda biti prekasno. Ovo će ionako biti najbolji siječanj od kad treniram, pa ne bi bilo loše da takva bude i veljača.