Ja u normalnim uvjetima gotovo nikad ne osjećam glad. Mogu preskočiti doručak i ručak pa opet niti ne pomisliti na pijat ili neko jelo. Da bar tako mogu preskakati one balvane i prepreke .. j..ti išijas. Rijetko razmišljam o hrani i jedem zato što eto moram. Jutros sam se ohrabren tempo trčanjem u utorak ipak odlučio na taj eksperiment sa dva jaka treninga na prazan rezervoar.
U utorak sam sa istom ekipom kao na nedjeljnoj dužini zavrtilo tempo trčanje po grbavom marsovom polju(premantursko igralište) jer je stadion bio zauzet nogometnom utakmicom, a nije mi se navečer dalo trčati slalom oko jata turista koja poput riba kruže po Verudeli. Možda da sam se rano digao ali htio sam iskoristiti još malo vremena za oporavak od nedeljne dužine. Opet je svatko imao svoj plan ali bar smo trčali djelomično istim tempom. Trebalo je biti 4:15/km. Jedan je razbio tempo u dva dijela sa 3, pa onda još 2 kilometra. Jedan je nakon dva, tri km ubrzao malo, pa stao nakon 6 kilometara. Ja i Emir(opet) smo nastavili do 8-mog kad je on svoj zadnji ubrzao na oko 4:00, pa malo povukao i mene. Na koncu sam dok se već hvatao mrak ostao sam i zadnja dva trčao daleko brže od plana jer nisam više niti mogao vidjeti gdje gazim, a pogotovo nisam mogao još i pratiti koliko je to brzo. Znao sam da je brzo i usprkos tome jednostavno se prepustio. Možda me motivirao Emir pa sam i ja zadnjeg odradio za 4:01 ili jedna mlada djevojka koja je cijelo vrijeme po istoj stazi trčala 200 m intervale. Baš onako lagano, mladenački.
Malo mi je čudno da tu trči jer i meni se pri relativno sporijem trčanju povremeno saplitala noga ako bi krivo ugazio na neki rub kamena ili busen trave. Uz svu sparinu zbog neostvarene kiše koja izgleda ne voli Pulu, grbav teren koji iziskuje stalne varijacije duljine koraka to je bilo možda i najbolje polumaratonsko tempo trčanje uopće. U prosjeku mrvu brže(4:11/km) sa prosječnim pulsom identičnim kao prije maratona u Ljubljani kad sam već bio u fazi taperinga i trčao samo 6 km. Jučer sam zato namjerno odradio najsporije trčanje od kad trčim na Drenovici. Zapravo onako kako inače ovih dana trčim sa kćerkom. Međutim izgleda da osim klasičnog problema sa leđima i malo išijasa nema nikakvih naznaka da se nešto loše dešava. Jutros sam odradio kraće ali brže LT tempo trčanje i ako ga uporedim sa polumaratonskim tempom iz 2016 godine tjedan prije Ljubljane osim što je za tih 4 sek brži, puls je u prosjeku bio niži za 3 otkucaja. Nema veze što je tada bilo samo 16 C, a jutros u 7 već 23. Jedino što se čudno desilo je da sad osjećam veliku glad. O shit ... gotovo sam zaboravio da ne smijem jesti do završetka večernjeg treninga. Nalokao sam se vode u koju sam iscjedio par kapi limunovog soka, popio kafu bez šećera i sad stalno gledam na sat i kontam koliko još do večere! Nisam siguran da mi je ovo najbolja ideja jer ionako sam već pao ispod 64, a svi pokušaji da to nadoknadim sa više vode su pišanje u vjetar.
Nema komentara:
Objavi komentar