Ljubljana prije kiše

 Ostala su još tri dana da zaključim ovaj za mene uvijek pomalo rizičan mjesec. Zbog toga sam već prošli tjedan odlučio da sve malo smanjim ili u nogometnom žargonu spustim loptu. Osim trkačkih imao sam i drugih razloga za to. Uvijek mi teško padaju odlasci mojih unuka iako mi se u tih mjesec dana život dosta preokrene i postane nemjerljivo naporniji. Ja sam po prirodi ipak sklon rutinama i svako odstupanje mi teško pada. Jednostavno ne volim promjene. Zbog toga sam ponekad trpio ali mislim da mi je to možda i donijelo poneki dobar trenutak. Samo sam jednom promijenio posao, imao samo tri automobila, a možda bi još bio i na prvom da ga nije u ruke dohvatio moj sin. Zapravo oba dva. Iako u ormaru imam tonu koje kakvih majica i dresova cijelo ljeto trčim u jednoj te istoj bijeloj Karrimor koju operem svaki put nakon trčanja. Biti će mi tužno kad prođe ljeto pa budem morao obući neku drugu. Tenisice su posebna priča i sad je tu situacija pomalo kritična.
Tjedan sam započeo u utorak zadnjim brzim intervalima 7x800 koje sam usprkos vrućini i još uvijek iritiranom išijasu odradio još brže nego one prije. 
U srijedu je bio zadnji dan trčanja sa kćerkom i pokazao sam joj kako treba trčati "cruise" intervale 5x1000 m ali to je meni bilo samo rastrčavanje sa blagom promjenom tempa od 6:10 na 5:30. Nakon toga je slijedilo posljednje kupanje sa unucima, skakanje sa mola i koje kakve gluposti koje dječurlija i jedan malo živahniji dida mogu raditi u moru. Leđa su me gotovo prošla jedino ih još osjećam ujutro neposredno nakon ustajanja. No još je sparno i kad se ujutro probudim oznojen tko normalan može još raditi vježbe.
Odlučili smo cijeli dan u četvrtak provesti u Ljubljani iako je njihov let bio tek oko pola noći. Trening zadnjih 5k intervala je morao otpasti ali ionako mislim da sam trčao dosta intervala. Odmor u udarnom danu tjedna je ponekad prava poslastica. Dovoljno je da pomislim: bože sad bi trčao po stazi sa dušom u nosu, a evo me uz Ljubljanicu pijuckam pivo kao poslije maratona, klinci ližu slaju, još je malo previše toplo ali već je to drugi zrak i baš guštam. Nerado priznajem ali to stvarno vrijedi preskočenog treninga.

Nakon emotivnog rastanka koji uvijek začini Alex sa gorkim suzama ipak sam nakon dugo vremena ugodno spavao jer tamo su noći potpuno drugačije. Ujutro u 7 je bilo 15 stupnjeva i naravno nisam mogao odoljeti zovu mekane staze na kojoj sam se već rastrčavao dan prije mog zadnjeg maratona u Ljubljani. Ta staza u blizini kuće ženine rođake vodi oko nekih igrališta i posuta je debelim slojem ovaj put svježe i suhe piljevine. Na jesen je bila mokra i malo kompaktnija ali sad noga upada skoro kao u pijesak. Dok sam došao do tamo osjetio sam neku posebnu lakoću u koraku ali još nisam pogledavao na sat jer sam samo htio malo trčati. 

Na koncu me je toliko ponijela ta lakoća da sam brzo shvatio da trčanje 4:50/km nije baš samo rastrčavanje. Sjetio sam se mojih testova aerobne sposobnosti koje radim par dana prije svakog maratona i bacio oko na puls. Kažem u sebi "o shit" pa to je brže nego prije Ljubljane, a puls je ispod srednjeg aerobnog. Taj test trčim nakon dva km zagrijavanja tako da sljedeća dva kilometra održavam konstantno puls na 135. Zatim ubrzam i dva kilometra trčim sa pulsom 145. Nakon toga trčim još dva sa pulsom 155 što bi bilo sigurno ispod granice LT te bi kroz tri točke koje su određene srednjom brzinom i pulsom trebao povući pravac. Na tom pravcu tada lako očitam brzinu kojom trebam trčati na gornjoj granici aerobnog. To je moja maratonska brzina koja je zbog termičkog drifta sa pulsom negdje oko 147-148. Naravno temperatura treba biti slična i staza utrke treba biti ravna inače valja raditi korekcije. Par kilometara se pretvorilo u jedanaest, a ja nikako da izađem sa te mekane staze iako su žene već čekale da ih vozim u šoping, u BTC. 
Mrzim te velike centre ali mogućnost da možda nađem tenisice me privlačila kao one osice što se odmah pojave kad na plaži otvoriš pivo.
U prvom Intersportu su imali čak i makinu za snimanje pronacije i dinamike koraka ali što vrijedi kad za jedine tenisice koje su meni odgovarale nisu imali broj da ih isprobam. Mada bi mogao potražiti na netu jer malo premalen broj sam i probao. Saucony Kinavara 9 mi izgleda jedine pašu zbog širine stopala. 
Sa tugom sam zaključio da su recimo Saucony Breakthru nevjerojatno uske isto kao one NB RC1400v4 što sam morao vratiti. Niti posjet ostalim dućanima nije urodio kupovinom iako su neki jako dobri i sa vrlo educiranim prodavačima što je kod nas nezamislivo. Mora da nešto nije u redu sa mojim nogama ili sa mnom općenito, a to isto misli i moja žena. Zato se ona nakupovala krpica koje možda nikad ni ne obuče ali neka se nađu. I dok smo sjeli da nešto čalabrcnemo prije odlaska u Ljubljani su se već digli crni oblaci. Dok smo došli do Logateca počelo je lijevati kao iz kabla, a ja se ponadao evo i kod nas će zahladiti. 
Baš fino sutra se ne moram ustati u zoru za trčanje dužine. Nada se rasplinula već do Kopra ali promjena će ipak kad tad doći samo se treba još malo strpjeti.