Prvi je stigao Mauro koji me doduše znao i pobijediti ali trčao je tih 6 km u tempu kao što ja na treningu trčim "tempo", oko 4:09/km! I još je dobro odmakao drugom koji je bio van konkurencije jer je promotor utrke pa automatski dobiva nagradu bez da se trudi. Treći je bio moj kolega iz kluba Vlado sa kojim sam zadnji put plivao na Stoji, a ostale smo čekali kao Godota u cilju lagano ispijajući jedno pravo "craft" pivo. Bura, "Istrian Pale Ale". Ha, ha ta im je dobra. IPA(India Pale Ale) kratica je dobila potpuno novo značenje. Uostalom mi u Istri imamo i IRA-u pa se Vi svi mislite ča je to! Kad su napokon svi stigli.
Svih 26 ukupno sa čak četiri štafete, malo smo pospremili i onda navali na štand sponzora gdje sam čak i ja dobio festivalsku čašu i "munidu" ili službeni festivalski novac. Za njega sam još sasuo u sebe jedno IBA pivo od Bure. Ajde pogodite što to znači! Nakon toga sam vidio da je vrag odnio šalu jer morao sam još probati malo nekog tamnog što mi je ponudio Ozi i poslije bi bio u teškom prekršaju. Svi su se tek zagrijavali za pivo, a ja sam mislio samo jedno. Kako ću sutra otići ujutro malo trčati. No nije se ostvarilo jer se opet umiješao prst sudbine i morao sam rano u kupovinu stvari za posao koji moram hitno dovršiti do srijede. Ženini planovi ili viša sila, jača i od uragana. Sa tog posla sam bez pauze odjurio na roštiljanje gdje sam opet uplitanjem sudbinskog prsta morao ja da roštiljam i pri tome naravno zbog vatre i dima otišla su dva tri crna Kozela. Poslije toga više nisam ništa brojao. Onda se predvečer dok smo preživali uz kaficu kao krave nakon obilne ispaše nebo počelo navlačiti u crnilo.
U nedjelju rano ujutro je već padalo sve u “šešnajest” i nije stalo cijeli dan, a ionako ne bi mogao ići trčati jer me je čekalo pravo arheološko iskapanje. Trebalo je sastrugati nepoznati sloj boja u stanu od pokojne punice jer u srijedu mi dolaze majstori postavljati pod, a moram još sve i ofarbati. Bok te vidio koliko je tu povijesti. Svaka ima svoju boju i priču. Žuta, siva, nekoliko verzija bijele od onih praškastih do onih polivinil. Kad sam na kraju stigao negdje do sloja "Marije Terezije" ukazala se zelena i roza podloga koju nije više bilo moguće razdvojiti. Osim toga ugledao sam svu bijedu prethodnih majstora koji su jadnu i neuku ženu "natezali" sa svojim stručnim krpanjima. Nakon ručka koji se sastojao od ostataka roštilja koji nismo pojeli dan prije nisam više imao snage da se vratim na arheološka iskapanja. Izgovor da me bole ruke sam upotrijebio za odlazak na trčanje. Kiša više nije lijevala ali ipak sam ponio onu tanku kabanicu. Totalni promašaj. Čim sam došao do zaobilaznice kiša je stala, a ja sam već bio polu kuhan. Južina i oko 20 stupnjeva, a ja sav u najlonu. Mislio sam napraviti par kilometara po zaobilaznici prema Verudeli ali nekako po navici zavrnuo sam cijeli krug oko Punta Verudele kao kad trčim tempo. Tako je ispalo oko 12 kilometara.
Još sam trčao prebrzo jer me živciralo to sa kabanicom, žuljao me povoj na koljenu i gotovo da sam zaboravio da me boli do pred sam kraj kad sam malo spustio tempo. Kao da sam se žurio negdje, a nisam jer ionako nemam kud ići. Nema utrka niti očekivanja bar ne za ovu godinu. Kiša se ovaj put smilovala ali da sam išao bez kabanice vjerojatno bi bio potop. To mi se desilo u utorak kad sam trebao trčati na posao i nazad pošto popodne ne mogu zbog navedenih radova koje nikako da dovršim. Čim sam pomolio glavu na ulicu počelo je lijevati vodu u potocima. Znam da na poslu nemam suhe tenisice, a nisam bio siguran niti za ostalo pa sam nerado odustao.
Tako sam još na režimu jedan dan trčim, dva dana odmaram ali mic po mic već dva tjedna povećavam onu nulu. Prvo na malo više od 14 km, a sad prošli tjedan preko 26 km, ... superiška ... užas!
Nema komentara:
Objavi komentar