Povratak u prošlost

 Čim sam pomislio kako sam na konju ispalo je da nije konj nego tovar ili sam ja možda tovar pa se uporno ne želim maknuti. A jok ovako mi je super, j... mi se. Malo trčkaram, malo pi..ram, ljut sam na skoro sve i čini mi se kako me svatko hoće zajahati, a meni se više ne ide nikuda. Vratio sam se napokon sa petodnevne robije u kojoj je najdeblji kraj izvuklo moje dupe. Kako taj svijet može biti normalan kad nakon deset sati sjedenja u kancelariji još provede četiri sata sjedenja za pijatom. Ma da je u njemu ne znam kakav napoj nema brale šanse, ova svinja bi to preskočila. Usprkos umoru uspio sam povezati dva dana trčanja rano ujutro oko šest i pol bez da osjetim promjene u koljenu. Kao da trčim na nekom drugom planetu sa drugačijom gravitacijom. Nakon onih već pomalo dosadnih 5:17/km drugi dan bez kiše produžio sam malo trčanje i na povratku ubrzao da napokon izađem iz zone oporavka. Možda sam trebao još malo stiskati jer iako sam za kilometar i nešto više trčanja, trčao brže deset sekunda po kilometru puls je ostao samo za jedan viši. Prvi put 5:17 i puls 132, drugi put 5:07 i puls 133. Ništa ne razumijem, kako je to moguće? U petak sam još jednom provjerio tu čudnu pojavu iako sam to jutro bio toliko pospan da sam drijemao dok sam trčao. Još me popodne čekala vožnja do Pule, a i išijas se već pomalo vratio na repertoar. Opet se ponovio taj čudan osjećaj da nisam na zemlji ... "ground control to major tom ...." i puls se još više uspavao.
U subotu sam bio nabrijan da napokon sa još dva dana trčanja probijem tih 40 kilometara u jednom tjednu ali ne lezi vraže. Žena ima sasvim druge planove koji naravno automatski postaju moji. Od kad je u penziji ja postao papučar. Nisam smio da prigovaram jer sam morao popodne biti u gradu kao redar na stazi X-ice. Nisam tako zamišljao da ću X-icu gledati kako trči pored mene. Nije pomoglo niti dobro društvo mog dragog prijatelja niti sva sila pozdrava, ni "Žuja", ni svi crni "Tomislavi" koji su tekli to večer sa društvom u Kukuriku baru. Ostao sam žedan i gladan utrke. U nedjelju sam se iako dosta umoran od nespavanja i pive zaletio opet na Drenovicu. Nemam više ideju što da trčim, postajem dosadan kao onaj tempo ali sam rekao u sebi: ako je i lagano  samo da odvalim malo dulje da vidim hoće li se koljeno buniti. Kao da čuje moje misli odmah na prvom kilometru je počelo malo zatezati ali se nakon zagrijavanja povuklo. Ja sam u mislima bio u Berlinu, kako to da se taj plan meni nikako ne ostvaruje. Doduše jako malo mi se planova uopće ostvarilo ali eto Beč koji je trebao biti prvi, pa i Berlin gdje me zove prijatelj koji me može i ubaciti nikako da se realiziraju. Na kraju sam zaključio da je ipak četiri kruga dosta jer više od 15 kilometara nisam trčao od polovine sedmog mjeseca. Nakon toga sam morao cijeli tjedan pauzirati zbog bolova u koljenu. 

Opet dosadnih 5:17/km ali ovdje uz normalan puls jer ipak je teren valovit sa skoro 200 m uspona na tih 15 km. Još da da me napokon prođe to koljeno ili da je za utjehu bar pao svjetski rekord možda bi bio zadovoljan sa ovim tjednom koji je iza mene. Ovako sam stariji za tjedan, koljeno me još uvijek boli, Kenenisa je popušio, Kipsang je popušio ali svaka čast Kipchoge-u uspio je vratiti se nakon napada mladog Adole. Sad već dva dana pauziram jer me jučer nakon još jedne ture čučnjeva u "montaži" koljeno opako boljelo pa mu danas dajem malo odmora. U petak će sve biti gotovo sa radovima i možda napokon počnem normalno trenirati. Ili ću se opet vratiti u prošlost. A kažu ne postoji vremenski stroj. Kua ne ja sam stalno tamo, a i neki političari. Šta neki, svi!