Kišni trening

  Napokon sam se malo prije ponoći uspio vratiti u hotel nakon cijelodnevnog brutalnog uništavanja gluteusa. Cijeli dan od osam ujutro prvo u autu do Castel San Pietra(Bologna), zatim do poslje sedam popodne na poslu i na kraju na večeri sa koje bi bio pobjegao već nakon predjela ali j... Nisam bio sa svojim autom i pljuštalo je kao iz kabla cijeli božiji dan. Tako sam još malo produžio agoniju i kad sam se vratio u hotel nisam imao volje niti malo izmasirati guzicu sa teniskom lopticom koju uvijek nosim sa sobom kao prvu pomoć za moj pomahnitali išijas. Za divno čudo nije me mnogo gnjavio u vožnji niti sam ujutro osjećao posljedice pretjeranog sjedenja. Navio sam budilicu u 6 i 30 i odlučio ujutro probati nove tenisice. Opet sam slabo spavao zbog kasne večere iako je krevet u tom hotelu fenomenalan. Nije čudo da je Airton stalno boravio tu kad je bio u Imoli. Čak sam bio na istom katu ali ja u sobi 208, a on u famoznoj "Suite 200 dell'Hotel Castello". Promilio sam ujutro nos vani kroz prozor, mrakača i padala je neka sitna dosadna kišica jedva dovoljna da je osjetiš.
Prema "marfijevom" zakonu čim sam krenuo trčati spustilo se ono mokro sranje i dok sam se vratio po kabanicu bio sam već prilično pokisao. Htio sam odustati ali zar bi Airton odustao kad pada kiša? Ne nagazio bi i razguzio sve ostale. Zato sam ipak uzeo kabanicu i vratio se na kišu. No nisam se usudio trčati uobičajenom rutom uz dosta prometnu i usku cestu jer je kabanica crna, a vani je još bilo prilično mračno. Umjesto toga sam zavrnuo dva kruga po šetnici do te ceste.  

Što je sigurno je sigurno. Vidim da se svakava sranja događaju trkačima kad se najmanje nadaju. Ako bi trebao ocijeniti nove tenisice rekao bi da me malo prevario osjećaj da su premekane ali su zato izuzetno lagane. Peta je dosta niska samo 4 mm u odnosu na prste, a ja ionako odkad me zeza koljeno još više gazim prednjom stranom pa nisam uopće osjećao da petom dodirujem asfalt.
Nadam se da će potrajati i zaslužiti svoje mjesto u mom ormaru. Opet precizno gađanje tempa bez obzira na kišu, kabanicu, promjenu podloge i tenisica, 5:17/km po neznam koji put.
Jedino je puls znatno niži nego na Drenovici što i nije čudno obzirom na teren i teperaturu koja se prilično spustila i već sam zaboravio one ljetne od tridesetak. Koljeno nisam osjećao gotovo uopće iako me večeras nakon još jednog dana sjedenja od 11 sati malo zateže kad ustanem ali gotovo da prođe nakon par koraka. Možda će sutra bit još malo bolje. Samo da večeras večera ne potraje do ponoći i da prestane kiša.