Ubi dosadu

 Već mi je pomalo dodijalo ovo stanje u kojem ništa nije dobro ali nije ni jako loše. Nit smrdi, niti miriše. Nakon malo duljeg trčanja po Drenovici, dva dana odmora je vratilo sve u normalu ako sam ja uopće normalan. U srijedu sam sa dva kratka treninga od 5 kilometara lagano ujutro i pet umjereno brzo poslijepodne pokušao da ne provociram koljeno previše i izgleda da to uglavnom funkcionira.
U četvrtak sam pak morao uzeti slobodan dan sa posla jer sam se našao u stisci sa vremenom oko sređivanja stana od punice. Ono što sam mislio da će biti najlakše to me na kraju izpilalo. Što je to zamijeniti par utičnica i prekidača za svjetlo. P...in dim za jednog inženjera koji je prošao sve i svašta u svom životu od brodova do raznih čuka bogu iza nogu. Onda zaključiš da je u nekima sve izgoreno do jaja i samo čudo sprečava da se sve ne zapali. Nađeš kablove od pegle uzidane pod žbuku, utičnice u kojima ima žica ali nema struje. Eto cjelodnevne zanimacije, a sve su majku im ... nisko montirane. 
Kao rođeno za čučnjeve sa sj..im koljenom. Cijeli dan od 8 ujutro sam bio na par žlica "čije", jednom sendviču i banani koju mi je ugurala u usta moja stara kad sam skoknuo po neki alat do starog. 
Dodajte tome dvadeset puta uspon na 5 kat sa nošenjem stvari u podrum ili u auto. Najviše me ubila poveća biblioteka moje djece koji su sve svoje knjige odnijeli kod bake jer je imala praznu sobu za skladište. To sve sad moram ja da riješim. Kad smo se napokon dokopali kuće, umjesto ručka ja sam odlučio da ću na brzinu otrčati malo dok žena nešto spremi. Valjda zbog gladi i žurbe da me ne ulovi mrak odmah sam krenuo ko sivonja i iako uglavnom prvi kilometar trčim dosta sporo i bliže 6 minuta nego pet nešto me je potjeralo tako da zagrijavanje nije niti bilo zagrijavanje već je prvi kilometar bio odmah oko 5 minuta(5:09). Kad sam shvatio da su se noge same raspustile i da tako hoće ja sam se prepustio i rekao u sebi: "neka, otrčati ću malo tempa". Zadnji put sam to uradio prije tri tjedna i baš me zanima koliko sam od tada pao ili je moj pad zaustavljen sa ovih 30-tak kilometara tjedno. 

U prolazu sam vidio onog tajanstvenog trkača kako neumorno kruži po premanturskom igralištu. 
Mahnuo sam mu, no bez odgovora i sjetio se našeg zadnjeg naganjanja. Tad sam još bio u kakvoj takvoj formi ali sad nakon dva mjeseca nisam siguran da bi mogao pratiti onaj tempo, zato nisam ni pomislio da ga ponovo provociram već produžio prema Verudeli. Od laganog istrčavanja nakon napornog dana sve se prometnulo u tempo trčanje i na kraju jednostavno nisam imao volje usporiti jer sam jedva čekao da napokon ručam, zapravo večeram. Zadnji kilometar je zato bio "lagano" rastrčavanje na 4:51/km. 
Ukupno deset kilometara sa prosjekom 4:41/km i osam u tempu 4:35/km što je sporije i od mog maratonskog tempa ali meni sad to vjerovatno odgovara polumaratonskom tempu. Dobro i to je bolje nego prije tri tjedna kad sam sa sličnim naporom trčao sedam kilometara u tempu 4:52/km, tad sam stvarno bio u banani. Možda mi se samo čini ali relativno brzo se vratiš u neku prosječnu formu. Vraški je teško poslije dotjerati onih 5-6 %, za to ti treba cijela vječnost. Ako ništa drugo izgleda da mi takvo trčanje nije ubilo koljeno ali zato jeste onu dosadu od trčanja. Kako sad izgleda ovaj mjesec će ipak biti deset puta bolji od onog iz 2015. godine i smo upola slabiji od prošle godine. Jeli to napredak? Ja uporno svako jutro dok se gledam u ogledalu i perem zube ponavljam: "svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem" ... samo prema čemu?