utorak, 1. prosinca 2015.

Ponavljanje je majka mudrosti

  Nedjelja je bila u znaku očekivanja vijesti iz Crikvenice pa sam zaboravio na činjenicu da mi eksperiment od jučer nije baš najbolje uspio. Bar nije bila katastrofa ali jutarnji bolovi nisu nekom magijom nestali već je bilo otprilike kao i svaki drugi dan. Jedino je sunce lijepo grijalo tetive i zglobove dok sam na balkonu pio jutarnju kafu. Bio sam nekako nemiran, a ni čitanje knjige "Umjetnost Usporavanja" koju mi je posudio Danijel nije ugasila nemir koji me sve više obuzimao. Normalno bi u takvim okolnostima otišao na trčanje i ugasio svu nervozu ali znam da bi mi žurba ovaj put mogla doći glave (ili nogu) i moram se strpjeti do ponedjeljka. Ponedjeljak je pak dan koji najbrže dolazi ili su dani vikenda nešto kraći? Nikako da to dokučim.
Iako sad već svaki dan izlazim sa posla kad se hvata mrak, opet me je to nekako iznenadilo. Kako tako brzo? Još su samo crvenkaste ovčice iznad morskog obzora osvjetljavale nešto malo puteljka u šumici Lungomare kad sam opet naoružan trostrukim gaćama krenuo brzim hodom prema "Mornaru". Nigdje žive duše, tek pred kraj dvoje "gimnastičara" uz rep muziku “bildaju” svoje mišiće na prečki. Ipak okrenem nazad i prvi trkački dio krenem kroz šumu, pažljivo da opet ne iskrenem nogu. Koncentriran na to balansiranje između korijenja ne osjećam nikakvu težinu u koraku. Samo me povremeni kratki nalet bola podsjeti da ne smijem naglo mijenjati smjer.
Vratih se na cestu, a tamo je još uvijek živo. Ljudi, trkači, psi i automobili zuje ko noćni leptiri u slabašnom treptaju odsjaja oblaka i mora. Netko me pozdravlja ali ja sam zauzet skakanjem sa i na visoki trotoar bio više koncentriran na izbjegavanje bola od išijasa i aduktora tako da nisam stigao niti odvratiti pozdrav već onako u prolazu nešto doviknuo: "kako je" ... a bo, ne znam niti tko je bio.
Osjećao sam ipak pomak na bolje ali to je možda zbog ceste po kojoj je puno lakše trčati. Nisam baš presretan jer osjećam tu konstantnu tupu i podmuklu bol, a nikako da odvagnem jeli bolje nego prije i koliko?
Ipak za utjehu Garmin kaže da je bilo brže, puls je bio niži i na zadnjem kilometru ispod 140, trčao sam čak jedan kilometar ispod 6 minuta(5:52), a ostalo tako nekako oko 6. Koliko puta moram to ponoviti dok ne krenem dalje?
Nemam pojma ali sutra počinjem ponovo deset dnevnu terapiju. Možda toliko puta treba i ovo ponoviti. Pametni treneri kažu kako za svaku adaptaciju na promjenu intenziteta treninga treba 4 tjedna. Znači nakon “Silvestrova” mogu dalje. Hoću li bar dobiti pet iz zalaganja?

Nema komentara:

Objavi komentar