Sinoć sam završio dan pomalo ohrabren nedostatkom zlokobnih znakova u preponama i uz iznenadno ugodno posljepodne provedeno u "P-u" sa Danijelom. Petkom sam obično potpuno razbijen i emotivno prazan zbog nagomilanog s..nja koje skupim tjekom tjedna. No to i poziv moje kćerke koja me uvjerila kako se ipak svaki dan čuje sa svojim bratom koji se smuca negdje po Dublin-u u potrazi za poslom umirili su moju nervozu, a psihički sam se i pripremio na sutrašnji prekid trkačkog posta. Jutro je došlo i bez budilice poput tata koji se nečujno provukao u moju sobu. Jednostavno sam otvorio oči bez bunila, bez zjevanja, istezanja. Potpuno budan kao da nisam niti spavao. I dan je zubatim suncem slavio moj povratak ali znam da je vani hladno pa sam na kraju ipak obukao bokserice, kratke gege i duge zimske ... j..te niti oni u sibiru se tako ne oblače. Gore nisam obukao ništa posebno, čak ni kapu nisam stavio i poslje mi je bilo malo žao. Umjesto doručka i kave odlučio sam 20 minuta vježbati da se zagrijem i nakon toga još sam dobro izmasirao tetive i krenuo. Plan je bio 3 km ali u intervalima po jedan kilometar i jedan hodanja između. Pa može li manje? Ne, tako nisam krenuo niti kad sam prvi put potrčao nakon 40 godina. Zapravo se ne sjećam, osim onog sretno-nesretnog početka u Frankfurtu kad sam skoro strgao Ahilovu.
Svu tu silnu muku nakon toga sam zaboravio i kao da sam uvijek mogao sa lakoćom trčati brže od 5 minuta po kilometru i laprdati sve u šesnajest i tako satima. Rekoh hajde smiri se duboko diši i hodaj dok "Garmin" ne zapišti prvi kilometar. Već sam prošao vrtove i bio nadomak Drenovice kad je zapištao sakriven ispod majice koju sam navukao na šake jer je jebeno zeblo za ruke. Trava sva bijela poput brade starog morskog vuka kroz koju se provlači dim iz njegove lule. Sunce je već počelo podizati sumaglicu ali pod nogama još škripi smrznuta crljenica. Prvi koraci, pravi brodolom i kako sam postavio Garmina samo da mi pokazuje puls ostao sam paf .... Koji kua odmah je skočio na 150! Valjda opet ne stoji dobro pa luduje. Pokušavam shvatiti dali trčim sporo ili brzo jer nikako da se zagrijem i disanje je ne 3:2 već jedno 8:4. Ništa ne ukazuje da treba zraka mogao bi slobodno zadržati dah tamo do kraja dionice ili bar na koju minutu. Ali puls luduje po svom. Na kraju ipak oko 145 ali prvi kilometar je stravično spor 6:40. Mrvicu veći puls sam prije imao pri trčanju maratonskog tempa 4:30-4:35 po kilometru. Zatim ponovo hodam malo brže i držim puls oko stotke pa opet još jedan kilometar. Razočaran sam jer me išijas i tetive stalno kljucaju, a ja nikako da se zagrijem. Ovaj put puls je mizerno pao za jedan ali sam bar otrčao kilometar mrvicu sporije od 6 minuta.
Plan je bio tri kilometra trčanja i toliko sam odlučio napraviti pa makar se nisam uopće oznojio. Pokušavam zadnji kilometar usporiti da mi puls padne ispod 140 ali ništa ne pomaže. Jednostavno sporije trčati neznam i ne mogu, a on neće dolje i bog. Tako je i ostao, na 140 ali uz 6:27/km. Ko da nikad nisam u životu trčao, koja katastrofa. Valjda sutra neće biti još i veća.
Nema komentara:
Objavi komentar