Medulin

Jutros me zatekla jutarnja magla što je obavila cijeli Vidikovac u finu paučinu i samo se vrhovi nebodera oslikavaju na žutilu osvjetljenom jutarnjim slabašnim suncem. Hodam(na posao) i pišem(u glavi), ispred mene dva već poduzetna klinca raspravljaju kako zaraditi na pola kile pitam se čega jer načujem: .. pola ću dilati, a pola za sebe, pa od toga opet kupi, prodaj, drž, nedaj... iz ruksaka trešti "pedeset-centa" ili nešto takvo .. Trgnem se kao iz polu sna i kažem jeli mi se to učinilo i kako su tako drugačiji od onih klinaca jučer u Medulinu. Onih ozarenih, zajapurenih obraza na jutarnjem suncu što upinju iz petih žila da dosegnu zaštitnu sjenu žutog balona kao da ih tamo čeka svo blago ovog svijeta. Niti oni stariji pa ni jako stari mi se ne čine zabrinuti ili pritisnuti svakodnevnim brigama svi imaju istu misao doći do cilja. Znam da mnoge kao i mene uz put muče mnoge boljke: žuljevi, išijasi, koljena, virozice ... ali ništa na njihovim licima ne odaje da je tako. Kako to da su tako raspoloženi, a još i trče, znoje se savladavaju gravitaciju što neke pritišče čak i poprilično. Oni su trkači i ima ih svake godine sve više i više. Opet rekord preko četristo odraslih duša i na stotine djece.
Ja sam opet po tko zna koji put samo slikar i statist. Opet me fotograf "Lazo" pogledom ukorio: "šta je opet ne trčiš" i ponovo zeza: "uzimaš mi posao pa uzmi i plaću, itako nema šta da se uzme". No nakon ponovnog neuspješnog pokušaja da fotoaparatom uhvatim onu pravu bit trčanja došlo je druženje, klopa i piće, a tu se ipak puno bolje snalazim. Glupo je uopće pričati o rezultatima jer bilo je tu svega i svačega kao uvijek na zimskoj. Netko iskoči, netko kiksa netko se samo zeza. Neki Pazinjani su junački odradili dužinu od Vodnjana do Medulina pa ipak  trčali cijelu utrku. Bio je sa nama i neumorni Bepo i još dosta sijedih glava ali i sasvim golobradih. Rječana pun bus, Labinjani, Rovinježi, Vrsarani, pa čak i poneki furešta svega po malo. Najviše od svega druženja. Za mene prvo sa mojim RUNNING DIDA team-om. Poslje toga sa Ozijem, Irenom, Danijelom, Senkom, Mateisom i Vasom u Mižeriji sve dok sunce nije počelo, tonuti u žutu sumaglicu premanturskog poluotoka. Ali ni to nije bio kraj "Victory" je mene i Ozija odveo do Slavena na još jednu "Žuju" i zadnje sekunde utakmice Istra - Split. J...ga izgubili smo minimalno. U tri dana to je druga "dužina", a jutros gotovo ništa ne boli i osjećam se pomalo nestvarno kao ti neboderi u magli iz koje vire samo vrhovi i blješti poneki osvjetljeni prozor. Da sam bar slikar ovo bi bilo remek dijelo.