Prazni su već dugo moji kalendari. Miruju tablice i dijagrami. Kutije sa tenisicama nema tko da izvlači iz plakara. Na ekranu se gomilaju papirići: datumi, sati, imena, doktori, terapije, kreme ... Pitam se, koliko je prošlo, koliko je bilo, kad ... sve u prošlim nekim vremenima.
Tješim se možda i nije mnogo, par listova kalendara ali zaborav me sustiže. Moje noge više ne žude za šumicom i cestom. Tijelo više nije nemirno ne mori me glad ni žeđa sve je obonacalo i stoji. San ne dolazi sa mislima na sutrašnju dužinu, sve to kao da nikada nije niti bilo.
Ipak odluka je već dugo tu i samo čeka da klizne sa navoza kao težak teretni brod, a jedino pitanje je: hoće li ostati plutati ili ne? J...ga da sam bolji "tjelograditelj" možda bi i znao. Ovako nagađam i nadam se da ću i ja kao ćorava koka da ubodem poneko dobro zrno. I što je taj dan bliži to je nervoza veća. Nisam više siguran niti dali znam trčati. Koliko smijem, koliko želim? Još dvije terapije još pet dana i znati ću ... valjda.
Nema komentara:
Objavi komentar