Masline

  U utorak sam podlegao pozivu na zajednički trening sa Draženom iako sam znao što me čeka. J..ga društvo je važnije izgleda i od zdravlja. Moja baba bi rekla: "Za društvo bi se i oženija". Radili smo ona tri kruga Lungomare po cesti, a istrčavanje na stadionu(oko 10 km). Rekao sam mu da ne bi htio brže od 4:35/km koliko sam išao i prošli tjedan, a on rekao: "ok ti vodi". Neš ti dogovora, stalno je ubrzavao. Jednostavno on ne zna držati tempo, točka. Na kraju mi je malo dojajilo gledati u sat i usporavati ga, a nisam niti trebao jer je disanje i sve ostalo govorilo sve. Prepustio sam se i čekao da tortura završi nadajući se da me neće nešto zaboljeti u kuku ili preponi.

Onda mi na kraju kad smo ulazili na stadion onako usput kaže: "znaš, bilo mi je teško". J..te kako je tek bilo meni, kako neće biti teško išli smo 4:25/km! To bi prije godinu dana bio malo prelagani tempo ali sad nakon tolike pauze svaki tjedan trčati brže 10-15 sekundi po kilometru je suludo i samo zove na nevolju. Još kao za vraga napravio dan prije onaj HIIT(High Intensity Interval Training), "shit" trening pa su mi butine bile bolne i napete i ko puška. Vjerojatno od onih "Burpies-a", ko li je to izmislio? Ujutro sam bez obzira na valjanje butina po valjku i masažu hodao ko "John Wayne" kad nakon sedam dana siđe sa konja. Zato danas imam poslasticu. Četvrtak je ali neradni dan, čak nisam radio niti vježbe za kičmu i kukove. Pijuckam kavicu i sad ću da skliznem sam da me nitko ne vidi na Drenovicu. Sunce je već dobro upeklo neće biti ni psa, a poslijepodne će već nešto iskrsnuti! Odoh... nastaviti ću kasnije ... "I'll be back"! Stvarno nije bilo ni ... zapravo bio je jedan crni đukac i dva puta sam ga susreo ali nije me uopće zarezivao, samo je vlasnica drugi put komentirala: "joj kako ste brzi" ... što dijete zna što je brzina. To je bilo za više od minute po kilometru sporije nego prije dva dana, onako izii.. klizi, kako spada. Tih skoro devet laganih kilometara odnijelo je svu napetost iz nogu. Plan za četvrtak je bio gotov, a nisam još ni ručao. Znači mogao sam poslijepodne otići vidjeti Edu kako sadi maslinu za svoju pobjedu u Zimskoj ligi. Stavila ju je baš pored masline koju je Ozi posadio za pobjedu Lucijana prije tri godine. Lopata i štikle joj se nekako nisu uklopile, a još je čudnije izgledala u usporedbi sa Ozijevim novim modelom "maratonki", ala Emil Zatopek. Pišurija živa. 

 

 

                                    Koje bi bile brže na maratonu

 

Ja sam svoju priliku za maslinu ispustio prošle godine, a zbog ozljeda koje sam pokupio tamo zarekao se da više nikada neću trčati Zimsku ligu. Tako da ona druga rupa koju je Ozi već iskopao neće biti za moju pobjedu ali hoće za moju maslinu. Imao sam dvije masline na balkonu koje sam dobio od prijatelja za useljenje u novi stan. No kako to često biva osim iskrenih i dobrih želja koje su prijatelji imali treba u životu imati i sreće. Masline nisu bile te sreće. Jedna je oboljela, druga stagnira. Već sam mislio da je gotova no ona bolesna je ipak uspjela nedavno baciti malo mladih listića, pa sam je dao Oziju da je posadi na Bunarini. Za njom će uskoro i njena blizanka. Kad se rašire na Bunarini ja ću povremeno da navratim, uzmem pivo, legnem pod njih i uživam u hladu. "Mama ne brini ja sam na Bunarini"! To ne možeš nikako kad je maslina u pitaru. Maslina u pitaru je kao trkač bez nogu. I dalje je možda trkač samo jako spor.