Kad shvatiš koji je to čarobni sastojak zbog čega si u nečemu dobar onda te malo toga može poraziti čak i kad izgleda da nemaš šansi. To je vraški teško shvatiti jer uporno pokušavamo biti netko drugi ili bar kao netko drugi. Kao trkač ja nisam nikada bio posebno brz, sad kako starim to je još i više izraženo ali mogu iscijediti sve što imam iz tih mojih tankih nožica. Ništa nema da se baci, svaki atom ima da se potroši. Zašto to mogu? Nemam blage veze jer da je drugačije bio bi možda i bolji trener. Ovako sam samo kao neki komentator koji na "tevi" čita tuđe kulinarske recepte. To me jako žulja, ponekad i nervira. Kako da to prenesem mojim prijateljima trkačima. Prošlo je točno 11 mjeseci od zadnje utrke nakon koje sam čak i sam povjerovao da je kraj, iako možda još nije. U tome nema sigurnosti, nema spasonosnog užeta koje će te zaustaviti, nema zaštitne mreže. Na trampolinu si i što više uživaš veća je vjerojatnoća da ćeš pasti. Pa ipak ... hu, jebeno je lijepo. Ne bi se toga odrekao ni za što na svijetu. Čim sam shvatio da se moje naizgled mrtve noge ipak još znaju kretati kao nekada sve je bilo posloženo u samo jednom tjednu. Samo je bilo pitanje koliko će moći daleko. Napravio sam test i otrčao tri dana prije Zadra "desetku" u tempu koji sam mislio da bi možda mogao trčati u Zadru bar 20 kilometra. Nije to bilo bog zna što ali nakon mjeseci mirovanja i onih par očajnih treninga sa tempom od skoro šest minuta po kilometru stisnuo sam tu desetku ispod pet minuta sa posebnim naglaskom na uzbrdice. Njih sam derao brže, a po ravnom sam "cool-irao". Računam ako desetku bez problema trčim 4:50/km, mogu lagano u Zadru trčati oko pet minuta. Tako bar kaže Frank Horwill i njegova "Drop dead formula". To će biti dosta da pretrčim preko dvadeset, a vjerojatno trenutno ne bi niti smio(čitaj mogao) više. Znam da je u Zadru ravno iako je Nenad spominjao neke duuugačke uzbrdice! Ma koje uzbrdice. Na 25 kilometara skupilo se samo mizernih 88 metara. To je ravno ... ko daska, ko žena bez sisa. Toliko ja skupim po jednom krugu na Drenovici. Jedino što nisam očekivao da će tako zapržiti. Jebo ih Vakula i Sijerković skupa. Stalno su nešto spominjali moguće pljuskove i tako nešto, a ono upeklo ko usred ljeta. Sve sam učinio da ne ispadne da u Zadru imam neki cilj: doći do te i te točke iako me Igor podbadao: "idemo kod Gotovine(Pakoštane, 35km) na pivo". U subotu navečer sam otišao Dubravku na rođendan i iako se nisam baš razbio, do pola noći sam se natrpavao sa predivnom tjesteninom što je napravila Mija i tartarom. Popio sam malo “eliksira” i nekoliko čaša crnog kad je Dubravko otvorio onaj Plavac Mili koji je meni tako neodoljiv. Rekoh sebi, jebi ga kad je bal nek je bal. Ionako noćas nema spavanja, jer bus kreće malo poslije četiri ujutro ... ma spavat ću u busu! Kad sam zadnji put bio u autobusu? Koje spavanje? Na onim sicevima bi se i mrtvac probudio od bolova. Nešto smo svi bili onako ... Šejla se razbijala dva dana za redom, ko zna gdje. Marino i Ana na krizmi. Ozi je bio na regati. Još veli kakav je to sport, samo jedeš i piješ, a jedrilica ide sama. Ne moraš ni veslat. Ni ostatak ekipe nije djelovao baš friško, pa smo kunjali i premještali guzice po sicevima dok je JONNY(trans) krivudao po staroj magistrali prema Senju i gore onom kozjom magistralom na Žutu Lokvu, dok se nismo popeli na autocestu. Kao obično uvijek kasnimo, pa smo kasnili na prijavu i sve je bilo konfuzija na kvadrat. Nemaju vrećice, nemaju ziherice za broj, nemaju majice ili tvoju veličinu tamo gdje bi trebali imati. Doduše kako to kod nas u lijepoj našoj ide, uvijek negdje ima. Ma nema da fali, samo trebaš pitati prave ljude. To ti je Kalmetina škola, a Ozi i to nađe. Onda su nas potrpali ko ovce u tor i pola sata prije početka već zatvorili boksove. Što ćeš radit pola sata stisnut ko sardina na suncu u jedan sat popodne? Dijelili smo si vodu, oni koji su bili pametni ponijeti bocu u boks. Ja sam bio "pametan" ponijeti bocu ali bila je skoro prazna. Srećom Igor mi je malo nadopunio. On ponio litru, e to se zove pametno. Jebem ti Plavac Mili već sam progutao dvije boce vode, a nismo ni krenuli. Samo fali da mi se sad pri piša. U trci nije frka, nije to Ljubljana. Tu je to i onako normalno, ima šume, ima svega što treba. Malo smo slušali onog cirkusanta od voditelja koji nas je kao zagrijavao, a u stvari zakuhavao. Više smo se međusobno upoznavali, padali su "selfiji" sa nepoznatim i poznatim licima od negdje? Možda sa zimske lige. Razmjenjivali želje, dijelili kojekakve "mudrosti" i onda sa velikim olakšanjem napokon krenuli. Nema to nikakve sličnosti sa utrkom maratona i onim naletom adrenalina zbog neizvjesnosti jer si odlučio trčati na rubu ... jesi li pogriješio, hoćeš li doći do cilja. Ništa, nikakva zabrinutost, čisto veselje što napokon trčiš. Kad smo izašli iz uskih ulica čak je malo zapuhalo, taman da bude podnošljivo. Toliko sam bio ne ambiciozan da sam početak odlučio trčati sa Edom jer ona je ipak moja generacija, a svi ama baš svi naši su krenuli prebrzo naprijed. Nema ništa gore nego kad prva dva kilometra duge utrke već pretjerate i izađete van one ugodne aerobne zone, a još se niste posložili i razgibali. Često puls ode u stratosferu i više uopće ne padne nazad gdje bi normalno bio bez obzira što poslije pokušavate usporiti. Kao da pređete u turbo mod i više turbinu ne možete ugasiti. Kad smo se izvukli iz gužve meni je ipak to bilo malo sporo pa sam je pozdravio i krenuo za Šeilom da je malo uštopam jer ima gadnu ozljedu koljena, istu onu zbog koje sam ja prije ove zadnje ozljede pauzirao dva mjeseca. Njoj stvarno vrag neda mira. Ide ko šajeta. Koljeno natečeno, nema veze. Tulumarila dva dana, nema veze. Ne trenira baš, nema veze. Kaže, Dubravka joj poručila da mora biti bolja od njenog prošlogodišnjeg rezultata jer nastupa sa njenim brojem. Eto što je strast. Iako je gužva, vrlo je uočljiva. Zelena suknjica i roza tenisice, samo joj fali teniski reket i može u Roland Garos. Uz put prolazim Antonija koji je od Pule do Zadra došao na bicikli(335 km za 12 sati) i sad pokušava još nešto iscijediti iz umornih nogu. Stvarno je ... vidite valjda zašto su to moji ljudi.
Teško je bilo danas dosegnuti Dubravku i njenih 25,11 km. Ja sam jedva uspio i to samo za malo. Kladim se da će već sljedeće godine trčati makar gurala kolica sa blizancima. Možda i to vidimo. Bilo je i momaka u kolicima, a na uzbrdicama su priskakali trkači da im pomognu. Atmosfera je u trci ful dobra svi se nešto dovikuju. Publika, čak i stare bake izašle u hlad ispod ponekog rijetkog drveta uz cestu i još uvijek plješću iako ih je već dosta prošlo prije mene. Klinci, stoje u redu za dati "pet". Špalir ljudi kroz svako mjesto kao kad je dolazio Tito, a mi pioniri bili poslagani uz trotoar. Što god da oni mislili o utrci ili nama vidi se da se dive tome što smo toliko dogurali. Ja se više čudim sebi nego divim. Malo zateže u preponi, a nožice su već napola skuhane od vrućeg asfalta. Koža mi se smekšala od kad ne trčim i sad već osjećam da unutra buja žuljčina i to u desnoj koja kao da je previše stisnuta. Nisam nikad imao žulj na nozi osim na prvoj utrci u Rovinju i jednom kad sam kao student u nekim "Borovo" tenisicama išao pješke iz Ljubljane u Pulu. Para je bilo ili za vlak ili za par izlazaka u Uljanik klub, pa ti biraj. Kad je napokon Šeila došla pameti ili je koljeno blokiralo, malo je usporila, a ja sam odmakao i ostao neko vrijeme uz Davida i njegovo "nirvana" trčanje sa spuštenim rukama, stisnutim palcem i kažiprstom. Samo fali da prekriži noge i počne lebditi. Čini mi se kao da čujem: "Om ... Ram ... Jam ..." kad izdiše poluzatvorenih očiju. Jebo te on je stvarno odvaljen kad može trčati i meditirat na ovom pasjem vremenu. Za društvo to je dosadno do jaja, a ionako nije baš dugo potrajalo jer je izgleda i on zakuhao. Zato sam se malo "sprijateljio" sa nekim lokalnim dečkima koji se zezaju da idu do Šibenika ali se ne mogu dogovoriti oko tempa jer nemaju sat. Svaka dva tri minuta me pitaju koliko brzo idemo, a to je tad sve bilo malo brže od pet minuta ali nedovoljno za doći niti do Biograda. Jedan bi brže, drugi kaže slušajmo starog lisca on zna kako triba trčati i tako mic po mic prođe vrijeme u ćakulama. I onda prvo iznenađenje ali ne iz kinder jajeta, već iz šume izlazi Dražen. Koji kua ... aaa pišanje. Žali mi se kako mu je opet visok puls, opet se zatukao gore preko 175 i ne pada iako je usporio. Koji vrag nosi monitor na utrku. To ga samo može izbedirati. Kaže: "noge su mi teške .." ali stalno ubrzava. Ne mogu ja pratiti nekoga tko stalno mijenja tempo. Malo ga pustim, a on onda ful uspori i opet: "ne mogu više .. noge su mi mrtve”. Pa koji moj onda ubrzavaš na 4:40? Vozi ovako pet po kilometru kao ja i eto nas preko dvadesetke. Poslije ako hoćeš hodaj ili čekaj bus. Prošli smo dvadeset i jedan kilometar i neki "kusur" kad je usporio, a ja sam ipak htio još malo "uživati" u atmosferi iako je i mene sve mučilo. Žulj, probadanje u listu, prepona lijeva, kuk desni, vrućina, ... oću pivo! Na sve to još i sprženo naročito ono desno rame jer nisam stavio kremu kad sam odlučio promijeniti maju za trčanje i uzeti bez rukava. Nije to bilo brzo. Za polu maraton čak 15 minuta sporiji od mog lanjskog u Rovinju. Ali trčanje mi je danas bio poklon, a poklonjenom konju se ne gleda u zube. Opet trčim sam ali ne za dugo. Naletim na Igora. On hoda jebo te, a ja mislio da je već u Pakoštanama. Jedva sam ga nagovorio da potrči i zajedno odemo do 25-og, pa onda neka tamo u hladu gdje dijele osvježenje razmišlja zašto je puko, a ne tu nasred ceste po tom suncu. Sigurno u glavi prevrće kako će ga žena zezati da joj nije ni do kolina. Kao da smo inače mi muški ženi do kolina. Bar je zaradio pivo od mene jer je dogovor bio ako me dobije on mene časti, a ako ja dobijem njega ja častim. Nije li to trebalo biti obrnuto? Trebao sam ga pustiti da me dobije ili je on možda zbog toga pustio mene da pobjedim. Uglavnom usrao je motku. Imao je idealnu priliku za revanš iz Brtonigle i sad je propustio, a nada se da će me sljedeće godine dobiti ha, ha... Kad smo napokon došli do 25-og, već se vidjelo da će dobar broj ljudi završiti današnju torturu tu u debeloj hladovini mjesta za osvježenje. Stao sam i ja. Uzeo vodu, popio naiskap, uzeo komad banane, komad naranče i onako bez veze krenuo po inerciji dalje ko neki majmun sa bananom u ruci sav sretan što sam uopće dotle došao. Sad se ja kao istrčavam nakon dobro odrađena treninga i onda čujem sirene, policija, presretač. Snimaju kamere, a ja mašem sa bananom i šetam ... na 25,45 km. Hm.. nije baš herojski i do zadnjeg daha. Ma ko ga šiša samo da još skinem tenisice. Najradije bi bio ostao tamo u hladu sa bananama, narančama i gomilom ljudi koji su postigli isto što i ja. Došli do iste točke, pa bez obzira što svi ne govorimo isti jezik, nismo istih godina ili spola osjećamo se bliski kao da smo prvi jebeni rod. No moramo u fest zagrijani bus. U busu za nazad se dijeli voda iz jedine velike plastične boce, priča se slična priča o trci. Saznajemo što su, tko su, odakle su i zapravo kužiš kako ne treba nikakva zastava ili uniforma da bi shvatili da smo zapravo svi isti. Ostalo do povratka u Pulu u sitne sate, iako ništa manje važno ili zanimljivo bilo je kao šlag na torti. Fuj, ne volim šlag. Recimo kao pivo i "rock and roll". Eto još jedan razlog više da i drugi put izađem iz zone komfornog života, iskušam se malo, da vidim od čega sam napravljen.
Nema komentara:
Objavi komentar