Nisam planirao niti želio ikakvu utrku ali kako to obično biva, malo toga u životu ide po planu. Čak je moja žena inzistirala na tome da odem u Medulin. Valjda joj smeta da me gleda po cijeli dan u kući pomalo nervoznog i nadrk..
Kad sam stigao i prijavio se za utrku Danijel me je odkantao i rekao da će trčati sa kćerkom. Možda je to zapravo bilo dobro jer i dalje imam veliku nelagodu ako trčim na utrci sa podignutom ručnom. Bilo je prilično hladno i odlučio sam se na dugo zagrijavanje ali opet je igrom slučaja Danijel spasio stvar jer bi se ja još negdje zagrijavao po kampu da nisam naletio na njega. Mislio sam da je start u 11, a bio je u 10:45. Zbog toga nisam stigao isprobati malo kako reagira išijas na ubrzanja, pa sam stao iza glavnih igrača da ne smetam kad počne stampedo. Od nas stotinjak barem pedeset posto krene kao svinje kad ih pustiš iz svinjca. Rokću i bauljajući jure kao da je utrka na dvjesto metara. Dok si rekao keks već sam bio pregažen barem polovinom krda, a nismo odmakli niti pola kilometra. Do konca prvog kilometra već ih je pola počelo znatno usporavati, a najveći su mi biseri oni koji već hodaju. Do tog prvog kilometra sam sustigao Irenu čak pomislio kako mogu trčati sa njom umjesto sa Danijelom ali njoj je to bilo brzo, a meni se ipak činilo malo presporo. Kako smo svi na startu dobili smješne crvene kapice za slikanje, šuma u kampu ih je bila puna. Većina, a pogotovo oni na čelu su odbacili taj modni dodatak. Ja sam odlučio da ga zadržim jer mi je prijalo da mi glava bude ugrijana. Uostalom računao sam da ću ići onako kako to radim na treningu, a zimi uvijek nosim kapu. Nakon drugog kilometra i prolaska poluotoka izašli smo na otvoreno i mogo sam vidjeti vodećeg visokog momka iz Liburnije koji redovno pobjeđuje na Zimskoj, a iza njega na priličnoj udaljenosti trojac u kojem sam prepoznao mladog Dani-ja kojeg treniram. Na nešto manjoj udaljenosti je bila poveća grupa. Još sam bio uspavan i dvoumio se oko toga dali da usporim ili ubrzam. Nisam napravio ništa od toga pa ipak sam do izlaska iz kampa gotovo dostigao cijelu grupu. Ozi na bicikli mi viče da sam 16-ti, a na izlasku iz kampa Slaven viče da sam 12-ti. Ja nisam brojao niti se trudio da nekoga stignem izgleda da su oni usporavali. Nakon još jednog kilometra premišljanja hoću, neću stigao sam do grupe koja se kompletno rasula i spala na pet, šest trkača. Malo sam se zadržao da ih oslušnem pa odlučio da ipak ubrzam jer mi se nije dalo ulaziti u gužvi kroz cilj. Nisam niti pomišjao na finiširanje zadnjih par sto metara jer ne bi htio da sa grimasom na licu ulazim u cilj. Ipak je to samo zabavna utrka.
Nisam bio siguran koliko sam ubrzao ali jedini koji je odgovorio na moj tempo je bio Nermin i na koncu smo gotovo poravnati prošli ciljem. Nitko nam nije puhao za vrat, kao da sam na treningu i dovršavam jednu od dionica.
Rezultat nije bio tako loš, a moj Garmin kaže da je to najbržih 5 km za 19:14.
Bar jedan rekord ove godine iako bi bio i na X-ici da je staza bila duga točno 10 km i bez tunela. Tada je bila dulja skoro 500 m, a sad oko 100 metara. Službeni rezultat je bio 19:37.7. Obzirom da sam tek prošao bazne pripreme i da trčanje intervala tek sljedi nije loše, a najvažnije je da nije bilo nikakvih većih problema sa zglobom i išijasom. Ima još nade, još nisam usporio. Tako sam utrkom ispratio tu na koncu malo traumatičnu godinu. Novu sam dočekao sa malo više nade, a prvi put sam godinu započeo sa jednim zimskim kupanjem, trčanjem i na koncu treningom u veslačkom.
Osim toga ekpresno sam se zaposlio u novoj firmi i sad me čekaju sasvim neki drugačiji izazovi zbog kojih ću morati skroz promjeniti fokus. Ništa još od penzije pa niti one trkačke.
Nema komentara:
Objavi komentar