Promjena

Kaže se da je samo promjena vječna. Mada za mene svaka promjena izgleda ima tendenciju da malo pogorša stvari. To bi neki sluđeni znanstvenik lakonski objasnio entropijom kao univerzalnim objašnjenjem. Naravno svakom zagriženom vjerniku to je hereza jer se svi oni nadaju nečemu boljem u budućnosti. Ja sam skloniji onom "ludom" znanstveniku. Mislio sam da će mi promjena posla umjesto odlaska u mirovinu dati malo elana u već davno ispuhana jedra profesionalnog napretka ali kua. Ništa se nije desilo ... još. Osim što sad opet moram mnogo učiti o nekim stvarima koje sam davno zaboravio ili nisam niti znao. Sa mikroampera i milivolti u svjetu mojih senzora koje kakvih mikro fluktuacija podataka prešao sam na kiloampere, kilovolte i megavate. Kruh te j... stvari oko kojih se sad motam su veće od moje kuće, a prije sam ih ponekad morao promatrati pod povećalom. To je mnogo gore nego da se recimo Usain Bolt sa sprinta prebaci na utrke maratona. Ali on se već prebacio na nogomet ako se ne varam. Nisam nešto siguran da mu je to bila velika fora. Zato znam mnogo bivših nogometaša koji su se životom zaklinjali da je trčanje najgora stvar u životu, a sad su maraton "junkies". Doduše kužim da osim neshvatljivog obrata oni imaju i dodatnu motivaciju jer to što sad rade  prije nisu mogli. Bar ne tako dobro. Meni sa druge strane ne djeluje ohrabrujuće činjenica da sad trčim na 200 m istom brzinom kao nekad 5000 m. "Shit happens". Još sam se bio ukočio pa pauzirao jedan tjedan i izgubio malo ionako dvojbene forme, a naravno stopalo i palac me još uvijek sa istim entuzijazmom j.. u zdrav mozak. No rekao sam da neću kukati već pokušavam stalno nešto mjenjati u nadi da će zakoni prirode u najmanju ruku doživjeti nervni slom pa greškom okrenuti nešto malo u moju korist. Već neko vrijeme planirao sam u blogu pisati o nekim novijim metodama treninga ali sam shvatio da sam ih već spomenuo u novinskim člancima. Tada sam ih uzeo kao primjer nešto lakšeg treninga za početnike. Mada to može biti točno ipak prvobitno to nije bilo tako zamišljeno.
Radi se o takozvanim "Billat intervalima". Ime su dobili po francuskoj znanstvenici(exercise physiologist) Veronique Billat koja je godinama proučavala i pokušavala intervalni trening učiniti što efikasnijim. Problem sa intervalima je što relativno brzo dovode do platoa, a imaju i značajan udio u riziku od ozljeda. 
U jednom članku Richard Lovett-a naišao sam na zanimljivu analizu nekih varijanti tog treninga. Billat se koncentrirala na brzinu trčanja vVO2max koja odgovara približno naporu kojeg trkač može izdržati oko 6 minuta. Nama osrednjim amaterima ili solidnim matorim trkačima to je manje više negdje oko utrke na 1500 m. Zaključila je da trčanje tom brzinom znatno poboljšava ne samo vVO2max već ima pozitivan učinak i na povećanje LT brzine kao i na ekonomiju trčanja. Problem je očito da je takav trening zastrašujući za većinu trkača. Intervalni trening obično trčimo tempom utrke na 5 km, 10 km ili blizu LT granice. Zato ga je Billat prvobitno skratila na samo tri minute jer je to bilo manje stresno. Pauza koja je pri klasičnim intervalima obično pola vremena trajanja intervala je malo produžena. Zapravo je pauza identična intervalu ali se sastoji od laganog trčanja. Kad sa distancom danas promatram moju opčinjenost i posvećenost Yasso treningu na pripremama za moj prvi maraton zapravo sam ja radio baš takve intervale. Malo više od 3 minute za 800 m i isto toliko lagano za 400 m. Slučajno je to bilo otprilike kao trčanje vVO2max. Možda to zapravo i nije bilo loše za mene. I ćorava koka ponekad ubode zrno. 
Kako bi još olakšala intervale onima kojima je trebalo bez velikog rizika brzo doći u formu kasnije je te intervale skratila do 30 sekundi. Sa time je skraćena i pauza te ih ipak nije moguće trčati veliki broj. U svom istraživanju je zaključila da se povišeni puls zadržava još 10 do 15 sekundi nakon prestanka intenzivnog trčanja pa se zapravo i adaptacija dešava još neko vrijeme. Svi ti mehanizmi nisu još potpuno objašnjeni ali taj drugi način izvođenja Billat intervala se pokazao kao jako dobar početnicima, povratnicima nakon ozljede, te u ranijoj fazi priprema. 
Treća verzija je za one malo iskusnije i bolje trkače, a izgleda kao malo brži fartlek. Nakon zagrijavanja, prva dionica se trči jednu minutu kako bi puls narastao što prije. Zatim se trči 30 sekundi u tempu oko 28-35 sek/km sporije pa se dalje izmjenjuju 30 sekundni periodi brzog vVO2max i malo sporijeg trčanja. Trči se sve dok trkač ne može više održati takvu brzinu bez obzira dali je to vVO2max ili ona sporija u pauzi.