Adios Boston

  Još od kad sam prije četiri godine kupio prve Glide-ice(Adidas) i od tada gotovo sve utrke otrčao u njima, zapravo sam bio zaljubljen u sasvim druge. U međuvremenu sam nezadovoljan šarao i probao svega po malo ali ništa me nije moglo impresionirati. Više puta sam bio zapravo razočaran. Možda nije bio problem u njima već kao što to obično biva u meni. Čak i kad sam napokon sa nekima bio relativno zadovoljan nešto je nedostajalo. Zbog toga sam gotovo prestao kupovati nove tenisice već rotiram ove stare koje su davno prošle trkačku mladost i samo činjenica da još relativno dobro izgledaju bar izvana ih meni čini još uvijek malo privlačnim. Gdje god idem ja još uvijek tražim one prave ali nekom igrom sudbine nikako da se nađemo. Mogao bi naručiti preko interneta ali to bi bio kao spoj na slijepo, a ja od takvih zazirem. Zadnji put sam propustio priliku da ih potražim na štandovima kad je bio maraton u Ljubljani. Bio sam previše zauzet slikanjem svojih kolega, a godinu prije nisu imali broj koji mi odgovara. U dva tjedna provedena u Londonu i okolici obišao sam više dućana nego najzagriženija "šoping-holičarka" ali ništa. Njima ni traga ni glasa. U subotu zadnjeg dana boravka smo ipak nevoljko bez bolesne djece otišli do Londona obići kinesku četvrt da vidimo ostatke proslave kineske godine psa koje je netom počela. Tamo i zapravo u svakom kutku tog frenetičnog grada vlada neopisiva gužva, a treba imati jako bujnu maštu pa zamisliti neko još više napučeno mjesto na svijetu, iako takvih zasigurno ima. I kroz svu tu gužvu viđate trkače i trkačice zajapurenih obraza uglavnom oskudno odjevene usprkos za mene još uvijek prevelikoj hladnoći. "Pardon me" .. "please" .. "excuse me" .. uljudno ponavljaju poput mantre probijajući se kroz gužvu trošeći više energije za to nego za trčanje. Na pločniku između dostavnih kombija i znatiželjnih turista meditira grupa potpuno odvojena od tog zvučnog, vizualnog i svog drugog onečišćenja.

Na Picadily-ju ugledam, tako bar njihova reklama kaže: "najveći i najbolji sportski dućan na svijetu". 
Šest katova hruh te j... Gužva za lift kao da čekaju na besplatan burek. Žena i kćer neće da uđu ni pod razno jer su trkači naravno na šestom katu, a gdje drugdje. Otrčao ja tako sam do vrha, obučen što bi rekli u "sto kaputa" i bez mnogo zadržavanja unio se u lice prvog prodavača koji je bio slobodan. "Boston", kažem u dahu, "Adizero" ... "Adidas" .... Aaaa, nop all sold out! Sve prodane. Ništa, slegnem ramenima i sjurim se niz škale razočaran.  Ako na šest katova ne mogu naći one prave što reći? Siguran sam da to nije najveći, a svakako nije najbolji dućan na svijetu. Valjda se na mom licu tako lijepo moglo iščitati to kako sam se posrano osjećao da je moja kćer odmah "ugooglala" gdje je najbliži Adidas dućan i tada su žene odlučile uzeti stvar u svoje ruke. Juriš u "Oxford street", to je pravo mjesto za shoping. Tamo šeću mrtve životinje na visokim potpeticama, a za njima lakeji nose gomile torbi i vrećica, no ima i običnog puka. Ima svega ako je para. Imao sam dobar osjećaj kad sam ušao u Adidas-ov dućan. 
Tu se radi sve u šešnajest, prodavači i prodavačice jure sa kutijama, svi mladi, sportski građeni u sportskoj opremi kao da su došli na trening. Njih koje toliko tražim sam spazio gotovo sa ulaza. Kao da su imale centralnu poziciju, kao kraljice među tenisicama. Uzimam ih u ruke, važem lagano, istežem prednji dio, odmjeravam ali moje nevjerno srce privlači par do njih. Boston-ke su plave i rekao bi moja boja ali ima nešto u crvenome. Poput onog nečeg iz filma i pjesme "Women in red". Sa malo srama odlažem Boston-ke i podignem te crvene. Koji kua ..., kao da lebde ili me moji osjeti varaju. Pozivam živahnu prodavačicu koja je upravo završila sa svojom mušterijom i kad se okrenula zapanjeno zaključujem da mi izgleda totalno isto kao jedna moja prijateljica i trkačica. Ubrzo sam shvatio da je talijanka pa smo bacili dvi tri čakule dok je odmjeravala moje stare New Balance tenisice da zaključi koji broj bi mi bio ok. Brzinom munje je donijela dvije kutije i rekla "Prova, e corri un po". Nisam htio ići na pokretnu traku koja je stajala u jednom ćošku. Već dva tri koraka su bila dovoljna da osjetim da je to ono što tražim. "Adizero Adios", adios Boston, neću te i nećeš me vjerojatno vidjeti. Ne znam za cijeli svijet ali za mene je to bio najbolji dućan u kojem sam bio.