Dim sum i ljepljiva riža

  Kad nema "šefova" klinci bi išli na neku egzotičnu klopu. Ne zamjeram im jer samo jednom si mlad i to traje previše kratko. Jednostavno nema se vremena za uvijek iste dosadne stvari kao što su jela koja jedeš svaki dan. Ustvari mi stari nemamo više vremena ali to sebi teško priznajemo. To nas boli više nego stopalo ili ahilova. Srećom ovaj put nismo išli daleko. Samo pet šest stanica DLR-om do Tower-a odnosno do St. Katharine docks. 

                                                                   Tower noću
Kad bi me netko sad pitao što sam jeo od tih desetak jela ne bi imao blage veze. Ponekad bi na trenutak prepoznao teksturu i okus kozica(gambera it. ili shrimps eng.) ili piletine. Sve to skupa je bilo u nekim drvenim sitima što bi bio taj "dim sum" i brdo ljepljive(sticky rice) riže. Donijeli su tonu nekih umaka od kojih su mi jedino bili dobri oni ljuti, a te sam uspješno ugasio sa ne tako lošim Tsingtao pivom. 

Možda zbog te ljepljive riže i moje noge su ujutro bile gumenaste i ljepile se za zemlju. Da sam imao onaj "fenci-šmenci" sat koji mjeri doticaj nogu sa tlom sigurno ne bi pokazao oko dvjestotinjak mili sekundi koliko imaju prosječni rekreativci već možda i deset puta više. Hm, ako je to moguće. To bi bio korak od dvije sekunde ili "super slow motion". Dobro, malo sam pretjerao ali nakon sedam kilometara puls mi je bio samo u jednom kratkom trenutku preko granice oporavka, dok je prosjek bio 121, a to nabijem i kad brzo hodam. Doduše trčao sam pola minute po kilometru sporije nego dan prije i za razliku od jučerašnjeg poleta i stalnog suzdržavanja da ne idem brže, danas nisam imao baš nikakvu želju za brzinom. Valjda se riža zaljepila i za srce. Nikad više neću jesti ljepljivu rižu.