U petak nije bilo nikakvih naznaka da mi je naškodilo onih dva kilometra u LT tempu ili prethodnih dva u visokom aerobnom. Uostalom brže sam trčao maraton nego ta dva kilometra. Možda 4 km zagrijavanja sa pulsom mrtvog tovara(5:30/km, puls 120) ili mi je naškodilo jedno Velebitsko pivo samo to još u petak nisam primijetio. Petak je tradicionalno(nekad) bio dan za kako kažu "metak", iako je tradicija već otišla u zaborav i petkom ne radim gotovo nikad ništa. Poslije posla i ručka krepajem na kauču ispražnjen i iscijeđen kao limun. "My mojo is dead" bi rekli ameri. Nisam se ni odazvao na "RUM cocktail RUN" u petak uvečer ali sam sa Slavenom dogovorio da idemo ranije u subotu ujutro kraću dužinicu skupa. On je bio malo u balunu jer je nakon pivske milje u četvrtak opet u petak trčao 7 km utrku sa ispijanjem koktela i zaglavio nakon toga na žurki. Uspio je doći drugi poslije jakog Hribara, a ispred malog(nije mali već mlad) Nimca koji uopće nije pio. Zato smo krenuli lagano i uz dosta čakula jer se dugo nismo vidjeli. Nekako smo brzo došli do Stoje. U priči nisam niti primijetio kad me je počela hvatati neka nelagoda u desnom listu ali nakon 12 km već je prerasla u laganu tupu bol. Okrenuli smo nazad, a ja sam stalno vagao hoću, neću stati. Na kraju negdje kad smo bili blizu Mornara sam objavio da moram stati, a on neka produži.
No nije htio pa smo nastavili šetnju preko Verude, kroz grad i nakon jedno pol sata došli doma. Hodanje nije bilo tako bolno i nadam se da nisam napravio ponovo veću štetu ali trebalo je sačekati hlađenje. Samo petnaest kilometara i noga nije izdržala. Bolje da sam sad saznao nego u Fužinama. Ja na utrci sigurno ne bi stao i bojim se da bi se ponovio scenarij iz 2015. godine kad nakon Plitvica nisam više mogao trčati 11 mjeseci! Kao i kod prve ozljede prije tri tjedna opet na dužini, opet ujutro, ista noga i opet nakon deset, dvanaest kilometara. Da to nešto nije bez vraga kazuje to da sam i ovaj put ali sad kod mene morao nakon toga rastavljati neke ormare i nositi ih sa četvrtog kata dolje, a neke nove nositi gore. Baš nikoga sposobnog da mi pomogne i već sam se vidio sutradan sa nogom natečenom kao buftla! Srećom nije se ostvario taj moj pokušaj da baš sve ponovim. Noga ne boli jako ali ne mogu je potpuno saviti u čučnju bez da osjetim bol u listu. U nedjelju sam se utješio sa 20 minuta intenzivnijeg plivanja i deset minuta "trčanja" u vodi jer more je još malo hladno da bi plivao dulje. Popodne sam šetao mamu oko Banjola u njenoj potrazi za ljekovitim biljem i razmišljao što dalje. Uzeti cijeli tjedan odmora ili opet probati za dan dva par kilometara i nastaviti tako. Samo dokle. Ako se ovo sranje opet vrati neće biti ništa niti od Ljubljane. Srećom toliko sam dobro istreniran u ozljedama da se više niti ne nerviram, podnosim ih ko magare batine. Ponosan sam na to.
Nema komentara:
Objavi komentar