petak, 8. srpnja 2016.

Uzbrdo od baze prema ...

  Kako sve više razmišljam o jesenskom maratonu ili bar polu maratonu tako uviđam da je vrijeme da ovo bazno dizanje kilometraže pomalo privedem kraju i zadovoljim se postignutom bez nepotrebnog povećavanja rizika. Imam još najviše mjesec dana i onda trebam početi misliti na kvalitetu ako se one dvije gospođe(noge) udobrovolje i prestanu me j... u zdravi mozak.
Još će to rasti zbog dužina kad budu preko 30 kilometara i uz par kvalitetnih treninga i poneko istrčavanje za oporavak eto me preko 60-70 km na tjedan. Nije 90 kao prije dvije godine ali morati će poslužiti. Da mi nebi bilo dosadno samo trčati u krug po Drenovici odlučio sam raditi ponovo uzbrdice kao prije desetak dana sa Draženom. Ovaj put sam ih isplanirao ali se plan odmah malo pokvario jer sam se za ručak razbio sa punjenim paprikama. Iako sam se suzdržao da i još nešto popijem te krenuo malo kasnije, osjećao sam se ko trudna sipa. Nakon svakog podrigivanja sam ponovo mogao "uživati" u okusu punjenih paprika. Nije baš bilo kao kad sam ručao ali je bilo džabe. Kao da sam ručak reciklirao i tako sve dok nisam napravio jedno četiri kilometra laganog zagrijavanja. Iako mi to baš i nije trebalo jer je bilo užasno sparno i toplo. Drugi problem koji nisam isplanirao je bio promet. Odabrao sam onu jebenu stazu kroz šumu od platoa bivšeg vojnog poligona prema klinici Peharec. Uspon je oko 6 %, duljine je oko 220 m i tamo nikad nikoga nema. Osim silnog korjenja borova za koje trebaš onaj nogometaški sitni vez da ih sve izbjegneš. Kao po komandi kad sam krenuo da trčim odjednom su počeli defilirati svi šetači pasa iz okoline sa svojim ljubimcima isplaženih jezika do zemlje. Kao neki pseći "freak show" tko ima duži jezik. Kud baš tu? Pa valjda se pomalo vraćaju kući svi oni što stanuju na Vidikovcu. Nije mi problem kad se spuštam jer tada idem polako ali kad sprintam za gore nikad ne znam hoće li đukela na lijevo ili desno ili ću na kraju ja završiti preko povodca. Još su se na stazu poslagala četiri mulca sa biciklima koje sam još u zagrijavanju glatko prešišao pa su mi možda za inat malo vadili mast. Zajebali su se jer masti gotovo da više i nema. Opet sam se osušio ko bakalar. Moja mati kaže: "e baš si dobro izgledao ovu zimu dok nisi trčao". Uz malo obilaženja ipak sam dobro odradio tu uzbrdicu i to deset puta iako sam stalno kontao koliko još i činilo mi se da sam ih već istrčao previše. To je tako kad nešto baš i ne volim da radim jednostavno čini mi se nikad kraja. Nije da ne volim uzbrdice, obožavam ih ali ne volim više trčati brzo jer me tada išijas stalno podsjeća kako sam mator, a dok trčim lagano to zaboravim. Zapravo nije bilo niti tako loše nakon tri četiri uzbrdice bol je bila znatno manja ali je bilo naravno sve teže pa vjerujem kako moj inače potpuno zaostali i muški mozak(single instruction computer) može percipirati samo jednu stvar istovremeno. Znači kad osjećam umor ne mogu osjećati bol. To je kao kad mi žena nešto kaže dok gledam atletiku na tevi. Molim, što, nisi to nikad rekla ... majke mi. Još da preživim nastavak silnih fešti koje me čekaju do kraja tjedna i da negdje uguram jednu dužinu biti će to još jedan lijepi bazni tjedan koji sam preživio. 

I to dvanaesti tjedan od početka trčanja u kojemu se najčešće dešavaju ozljede.
Kuc kuc ... da ga ne baksuziram.   

Nema komentara:

Objavi komentar