Riba na suhom

 Riba na suhom ili možda čak sušena riba? Da, tako nekako se osjećam ovih dana. Baš kao onaj komad ribe što sam je preklani našao na stazi oko hotela u Saudijskoj gdje sam svaki dan trčao.

Skoro kao autoportret. "Ja na tartanu nakon treninga"

 Malo joj i ličim nakon što vaga ovih dana uporno neće da ide preko 64. Kao da se i ona urotila sa svim ostalim pizdunima i pizdarijama da se što lošije osjećam. Uz gubitak svega ide i gubitak motivacije pa je malo falilo da počnem otkazivati sve, od društvenog života do planova za utrke. U kući je totalna nervoza i plivački mini maraton koji od 2018 godine nisam propustio je bio u velikoj opasnosti. Unuka više ne pliva, ja se osjećam hm... kao da imam dva betonska bloka u nogama ali uplatio sam doduše kao i kup Stoja od kojeg sam odustao iz recimo opravdanog razloga. Sad nemam baš nikakvu ispriku osim j...ga neda mi se. Ipak sam se dogovorio sa Erolom i nas dvoje idemo. Čak sam se obrijao, ne u nadi da ću biti brži jer bi tada obrijao i šumu na grudima već da što manje ličim na sasušenu ribu. Mislio sam staviti one gumene gaće da mi podignu dupe u vodi i tako malo olakšaju plutanje. Ali tko će kuhati jaja sat vremena prije starta po onoj vrućini. Nema šanseeee. Čak sam odustao i od neoprenske kape. Sve me smeta. Da je bar utrka na nudističkoj plaži he he. Dvjesto i kusur plivača na startnoj liniji garantira bar malo akcije po rebrima, glavi i nedaj bože među nogama ali ugledao sam zelenu kapicu moje prijatečjice i Erolovu sijedu glavu skroz na kraju linije pa sam rekao: "kvragu i optimalna putanja čuvaj jaja ... i ostalo". Kad plivam polako bez mnogo zvjeranja okolo sve ide vrlo glatko pa je tako bilo i do polovine staze. Onda sam se morao približiti plutačama ili ići preblizu obale ili predaleko jer sljedi skretanje prema cilju. Tada se sve raspalo. Prvo me stalno napadao neki lik koji uzima zrak samo na suprotnu stranu i mene tjera da se nabijem u jednu plivačicu meni sa desne strane. Razmišljao sam dali da ga pustim malo naprijed i kad sam  to učinio on je stao i evo ga opet isto sranje. Na drugoj bovi sam prošao sa lijeve strane i napokon ga otresao ali sam došao malo bliže obali. Vidio sam sa obije strane gušće jato koje se koprca njuškajući jedan drugom muda i postavio si pitanje. Zašto to rade kad na moru ima mjesta ko u priči? Valjda je takva ljudska priroda. Tako je i kad plivam sa mojim burazom. On se stalno nagurava u mene kao da se boji da ću mu zbrisati ako se malo odmakne. Nedavno sam plivao sa jednim nekad jako dobrim plivačem i on je radio isto sve dok me nije utjerao u plićak. Jučer ga nije bilo blizu mene jer je ipak bio malo brži bez obzira što sam i ja ipak popravio svoje vrijeme za nešto više od minute. Da mi ne ide utrkivanje u vodi dokaz je i zadnjih par sto metara pogotovo kad ulazimo u lijevak. Sa obije strane su me sustigli oni iz jata mudo-lovaca i tada sam osjetio svu njihovu bezobzirnost. Zbog ušljivih par sekundi vremena. Jednostavno sam zastao sačekao da protutnje mlateći rukama po svemu što je ispred njih. Lijepo sam gospodski doplivao do cilja i rukom dotaknuo ploču sa antenom kako bi vrijeme bilo zabilježeno. Onih tri četiri zamaha rukom u minuti više u drugoj polovini utrke nije rezultiralo bržem vremenu već mi je tempo pao čak značajno. Zadnjih tristo metara pogotovo ali to ipak nije umanjilo zadovoljstvo i užitak druženja sa svojim prijateljima.

Baš dobro ujednačena ekipa 

Gubitak pravilne forme plivanja djeluje jednako kao i gubitak pravilne forme trčanja. Jedina razlika je što kod plivanja to ne mora nužno biti povezano sa umorom. Dok je to kod trčanja sigurno. 

Kad smo već kod zemaljskih stvari, a ne ribljih. Jutros, a pogotovo sinoć mi se uopće nije dalo trčati. Jutros pred kišu jedva sam sastavio dva kruga(9 km) na Drenovici i potpuno poremetio svoj plan za maraton. Sad sam kratak za dvije dužine, a još sam i prijavio prvenstvo hrvatske za veterane. Još samo da se nekim čarobnim postupkom iz sasušene ribe pretvorim u trkačeg konja ili bar kokoš i biti će dobro. Ovu zimu sam na treningu sa lakoćom trčao brže od hrvatskog rekorda na 5000 m i znam da u mojim nogama još nije ništa crklo već samo malo drema. Sad to treba probuditi u ova tri tjedna do Čakovca. Plivačka sezona je zbog toga out, trčanje je broj jedan. Tako je zapravo uvijek i bilo osim kad nisam mogao trčati. Oprostite plivači ali moje srce je zauzeto.