Iznutra mene kuva kao u nekom ekspres loncu, a sa druge strane opet me uhvatila neka tuga i nostalgija za valjda onim boljim danima. Koji kua je nekad bilo bolje ne mogu baš jasno zaključiti ali opraštam sebi jer niti pamet nije više baš tamo na pravom mjestu. Možda možete pogađati da opet ne trčim po tko zna koji put zbog ozljede. Kao uvijek mislim da bi mi to moglo biti i posljednji put. Ne da se ozljedim već da prdnem u fenjer i ugasim ono malo želje za mazohističkim naganjanjem kilometara. Prošlo je više od tjedna, a osim bezuspješnog pokušaja i nade da će mi par kilometara na marsovom polju u utorak ipak nekim čudom odnijeti bolove nisam napravio niti koraka. U srijedu je bilo 5 godina od kad više na stadionu nema mog prijatelja i nekadašnjeg kolege trkača Mikija. Kad sam ponovo počeo trčati nakon 40 godina prvo poznato lice na stadionu je bilo njegovo. Njegov brčićima uokviren osmjeh. Ali nisam odmah bio siguran dali mu je drago što me vidi ili me pomalo zajebantski pogledao kao: "vidi ti što bi sad matori htio trčat na atletskoj stazi". No čuo sam ga dok je trenirao tada malog Bratulića kako je njegovom ocu zbog nekog bez veze komentara tipa ... ovo je malo sporo.. rekao: "Čuj sporo, pa čovjek je prešao 60-tu, a ..." Ostatak nisam čuo jer sam gledao svoja posla no znao sam da mu je bilo više nego drago da još uvijek želim da trčim. U sjećanje mi često dolazi jedan od mojih prvih treninga dužine sa malo starijom ekipom. Marković, Kozić, Miki i ja. Stadion(tada Istre, a sad Drozina), Banjole, Pomer pa na Medulinsku i nazad na stadion. Nitko nema sat, nitko nema pojma koliko je to kilometara ali oprilike znamo da je dovoljno. Ja i Kozić nemamo niti anorak ili kabanicu, a kiša zbija ledene iglice u lice tjerana škurom burom. Kozić je u starom vunenom đemperu, a ja imam čak pamučnu trenirku koja se toliko nasupala vode da mi je ionako prevelik rukav mlatio kao zastavica. Zapravo je izgledalo kao da ruke niti nemam. Baš prigodno obzirom na to da je upravo u tijeku para olimpijada. Na nogama imam akvarij jer platnene Borovo tenisice imaju i rupe na tabanu ali kožne Adidaske(Adidas Rome) treba čuvati za utrke ili izlazak sa curom. Ona dva starija geliptera nikako ne podnose činjenicu da ih jedan junior i još mlađi junior prate pa na svakom brdu imamo po jedan bijeg ali Miki to sve stoički podnosi i stalno mi dobacuje:"ajmo malac još malo pa ćemo im uzeti mjeru". Meni je možda čak bilo i malo lakše nego njemu jer sam tada imao manje od 60 kila pa mi zapravo uzbrdice nikad nisu teško padale. I kad bi prišli blizu Pule tada je počelo ganjanje. Kakav tempo, kakvo laganini, samo na čelo. To je uvijek bio njegov moto i tako se trčalo dok nebi u sprintu prošli neku nevidljivu crtu na stadionu. Koki(Marković) je uvijek psovao sebi u bradu i pljuckao jer ga oderao jedan junior, a i onaj mlađi je već bio na putu samo mu fali malo brzine. Kozić kao da nikad nije bio svjestan svoje sposobnosti pa se mirio sa svime. Jednostavno nije grizao. To je nešto što Miki nikad nije podnosio. Gristi, to je tražio od sebe pa kasnije i od onih koje je trenirao. Ja jesam i još grizem. Možda baš zahvaljujući tome što sam trčao sa njime.
Miki(bez brčića) pored našeg oružara(Lijevo gore)
Zato sam usprkos bolu koji prožima svaki moj korak čak i kad brže hodam ipak odlučio da u srijedu otrčim utrku posvećenu uspomeni na njega. Četiri kilometara me valjda neće toliko dodatno ozljediti jer nemam namjeru istrčati nikakav rezultat. Nema brojeva niti službenog mjerenja vremena. Tko ima sat kaže sucu u cilju vrijeme i to je to. Uostalom baš je mladi Bratulić trčao i naravno bio prvi, a bilo je tu i cijelo jato mladih poletaraca iz AK Istre te poneki stariji trkač iz moje udruge i par rekreativaca.
Moji prijatelji sa kojima treniram su kao i ja krenuli polako kao zagrijavanje ali udubljen u osluškivanje bola nakon kilometra sam shvatio da sam manje više sam. Svatko je našao neku zanimaciju u utrci i nekoga sa kime da dijeli to vrijeme. U drugim okolnostima me to nebi smetalo i ja bi kako me Miki podučavao u mojoj mladosti stalno "grizao" i skidao jednog po jednog dok ne dođem na čelo ili dok god mogu. U tom trenu prolazi me prijatelj triatlonac Marino koji je kasnio na start pa je htio nadoknaditi izgubljeno. Kako ga nisam baš uspio nagovoriti da uspori malo sam ubrzao, a on je rekao da mu je tako ok dok ne dođemo do uzbrdice od Mornara prema stadionu. Uz priču o mom eventualnom budućem prebacivanju na triatlon došli smo i do stadiona te naravno fulali ulaz pa se malo vratili. Više nisam primjećivao bolove ali računam pa to je sve super lako zašto bi me nešto boljelo to je znači neka pizdarija koja će već sutra proći. Prolazimo jedan krug na stadionu i prije ulaska u cilj ja još objašnjavam Marinu kako se treba spremati za maraton kad me moj bivši trener opomene: ... nema priče ajmo do cilja ... Ops, ja zaboravio da se niti Mikiju nebi dopalo kad bi ovako trčao utrke. Ali bez obzira što je ovo bila utrka kao uspomena na njega meni će valjda oprostiti. Odraditi ću ako budem mogao jednu njemu u čast. Trebalo je to biti za 9 dana u Čakovcu na 5000 m ali nažalost morati će sačekati da ova ozljeda prođe. Još uvijek se sjećam posljednje utrke na kojoj smo nastupili skupa. Iako još nismo bili u seniorskoj konkurenciji, on stariji junior, ja mlađi junior, a utrka na 5000 m. Atletski miting Kantrida 1971 godine.
Sjećanje mi pomalo blijedi pa znam da je Miki bio prvi ili možda drugi, a ja sigurno četvrti jer sam tada prvi put od njega čuo za izraz "malac dobio si drvenu medalju". Eto hvala ti Miki za sve, pa makar i pomalo blijede uspomene.
Zbog toga sam u srijedu obukao istu majicu koju sam tada nosio i koju je kao i mene načeo zub vremena ali još uvijek se neda. Eto i ona je opet vidjela atletsku stazu nakon 50 godina.
Nema komentara:
Objavi komentar