Mjesec koji sam volio

 Nepovratno je otišao još jedan mjesec u kojem sam postao godinu stariji ali nažalost ne pametniji niti bolji. Svakoga dana u svakom pogledu pomalo odlazim u k...c. Užasava me pomisao da se jednog dana ne probudim bez ikakve želje da potrčim. Ili da ne postanem jedan od onih što pričaju samo u prošlom svršenom vremenu. Protiv toga se svako jutro borim svim silama pokušavajući odagnati nelagodu koju stvara dobro pomješan koktel vrućine, vlage, pa i problema koji se nižu svaki dan kao na pokretnoj traci. Jutros nije bilo ništa drugačije iako su oblaci još uvijek pokrivali sunce koje je davno izašlo. Jednostavno nisam se mogao razbuditi nakon uglavnom neprospavane noći. Lancuni ispod mene zgužvani kao moja koža, a jastuk i sve ostalo mokro kao da sam u snu trčao. Sjetio sam se nedjeljne dužine i gotovo nestvarnog gubitka vode. Prvi put je ove godine vaga nakon trčanja išla ispod 63 kg što je oko 3 litre gubitka za tih nešto manje od dva i pol sata trčanja. Iako nisam trčao brzo po pulsu se točno moglo vidjeti kako gubitak vode djeluje na puls. Prvih sat vremena je bio uobičajeno nizak da bi zadnjih pola sata podivljao i odletio skoro dvadeset otkucaja iznad prosjeka. 

Otprilike kao danas kad sam trčao tempo 4:10/km. Danas sam se osjećao mlitavo i potpuno iscrpljeno pa sam do zadnjeg trenutka razmišljao samo o tome da nastavim lagano desetak kilometara jer nisam niti prošao kilometar, a moja tanka majica je već visila natopljena znojem. Zrak je bio zasićen vlagom tako da bi ga lakše bilo popiti nego udahnuti. No nekako po inerciji nakon što sam prošao drugi kilometar počeo sam ubrzavati i to je bilo to. Znao sam da onaj drugi ja koji preuzima sve kad krene neće dati da odradim niti malo lakše nego što to piše u planu. U misli mi se uvukla tablica rezultata sa prvenstva slovenije za veterane u Novoj Gorici koje sam preskočio zbog one glupe seljačke trke u Crnom Lugu. Slučajno mi je u potrazi za informacijama o prvenstvu hrvatske dospjela ta tabela, a baš sam dan kasnije na kavi sa jednim starijim trkačem čuo priču o nekom dobrom slovenskom trkaču koji je rasturao na nekim davnim utrkama u Puli. Gledam tabelu i vidim njegovo ime. Pobjednik je kategorije 65+ na 1500 i 5000 m. Pomislio sam prvo kako je to super rezultat pa se onda sjetio, je.. pa ja na treningu trčim tempo 5 km, 4:10/km. To bi trebalo biti umjereno teško znači da mi puls bude ispod LT granice ili oko 155-156. Znam da na kraćim utrkama 5 do 10 km ide do 168. Tu nešto ne štima. Mislim da je vrijeme da malo razmislim dali mi treba baš tako intenzivan trening. To je brže nego na toj utrci. Fakat sam u utorak trčao pet km točno 20:50. 

U četvrtak su počeli i treninzi intervala, a nema izgleda da toplina i vlaga popuste. Nema zapravo nikakve razlike noć ili dan. Pokušavam se spasiti plivanjem nakon treninga ali me tih dodatnih pola sata i više još više umaraju. Danas sam prijavio mali plivački maraton Stoja kup i zbog njega ću jedan tjedan malo popustiti trčanje jer me strah da ne dođe do neke ozljede sad kad trčim dosta dugo i intenzivno. Prvenstvo hrvatske za veterane će navodno biti u 9 mjesecu ali se još nezna gdje niti kada, a to mi se uopće ne sviđa. Zato razmišljam da sve te planove za utrke na stazi ostavim za neka druga vremena. Samo koja? Kako se stvari odvijaju sa ljudima koje znam i koji su moja generacija nema baš puno "drugih vremena". Jedno je sigurno, Ljubljanu želim i moram odraditi dobro ako uopće bude prilike.