Nadrealno

 Rekao sam više puta, ma ne idem na te "seoske-dernek" utrke gdje dođe petoro ljudi zbog obećanja o klopi, pijači ili čak novčanim nagradama. Uostalom meni je ostalo premalo vremena da bi ga trošio na nešto u čemu uopće i ne uživam. Više volim upoznati zanimljive i vrijedne ljude nego uživati u pretjerivanju sa jelom i pogotovo pićem. No usprkos tome ponekad pokleknem. Ovaj put zbog prijatelja koji me pozvao i priče za koju nisam bio siguran dali drži vodu. Iskreno rečeno nije vjerovao niti on. Takva je bila i ova posljednja utrka u Crnom Lugu koja je trebala bit ponovni "come back" nekad popularne utrke koju su posjećivla zanimljiva imena dugoprugaškog trčanja sa ovih prostora. Da spomenem samo Dragu Paripovića i Dušana Mravljea. Naravno tome se nekako nadao i moj prijatelj Ozren koji je i sam trčao tamo prije 25 godina, a koji je bio jedan od tih poznatih i pozvanih. Utrku je trebala, a na koncu i otvorila Veronika Jurišić pretrčavši u nekoliko etapa oko 160 kilometara iz Zagreba. No čim smo stigli tamo pa još i malo prije već sam znao da će to biti sve samo ne dobra utrka. Zapravo je atmosfera već prvi dan bila nadrealna i podsjećala na filmove od Kusturice ili italianske neo-realiste. Falila je samo jedna sitnica da se donese odluka da odmah odemo i to kod svojih prijatelja Markoviča u sloveniju koje smo pozvali da nam se pridruže. No na kraju smo ostali i ujutro sam trebao odraditi nešto kao malo brži trening dužine. Ostale je zadovoljilo trčanje na 12, a Ozi se držao zadnje opcije od četri i nešto više kilometara uključujući i gubljenje po stazi na kojoj su se čujem gubili i oni koji su trčali 12 kilometara. Odmah sam znao da su na start došli samo dečki koji su htjeli doći do onih par tisuća kuna nagrade i popiti pivce poslije trke. Sve ostalo je bila jedna velika gnjavaža pa se računam njima bar malo trebala isplatiti. Jedini kojeg sam prepoznao je bio Dejan Radanac jer njega ne možeš promašiti. Njegova robusna građa nije baš u skladu sa ultra i dugoprugaškom figurom onih sitnih kenijaca i etiopljana. Ali ipak je hrvatski rekorder na 100 km i aktuelni prvak u maratonu. Ostale nisam poznavao, a on je i jedini pokazao zanimanje za jednog od dva matora trkača koji će se pridružiti toj šačici trkača i trkačica na najduljoj utrci. Pružio mi je ruku i predstavio se. Ja sam uzvratio, poželio svima sreću jer je bilo deset sati i sunce je već dobro grijalo. Potpuno nerazgiban krenuo sam rezervirano i odmah ocjenio da tu gotovo da neće biti nikoga da pratim.

Dejan i ona dvojica su odmaglili brzinom kojom bi meni na nizbrdici koja je usljedila nakon kilometar dva počeli otpadati dijelovi ovjesa pa sam pričekao iza jedne, zapravo jedine grupice trkača. Učinilo mi se da su ipak malo spori, a među njima je bio jedan stariji jako uočljiv lik kojeg nisam nikad vidio. Nije meni bio uočljiv samo jer je imao sjedu kosu, a to na mene djeluje kao crvena krpa na bika. Nema što matorac da radi ispred mene. Imao je one 4% Nike patike od dvijesto i više eurića, očale sa bijelim okvirima i sasvim modno usklađene bijele duge gege kruh te j... po onoj vrućini. Prošao sam ih malo prebrzo kako nekome nebi palo napamet da se šlepa iza mene i valjda su popušili. Tako sam do prve okrijepe bio sam ko posljednji čovjek na ovom planetu. No iza sebe sam čuo zvuk motora koji se vozio uz zapravo jedinu grupu osim onog trojca koji je odmaglio i njih nisam očekivao vidjedit prije povratka nakon što se okrenu nazad. Spust je pun serpentina ali u debelom hladu no osim toga dušu mi je hladila još i pomisao što ako iz ove šume naleti međed. Utom trenu začujem šuškanje iza sebe, a zvuk motora koji je zapravo bio "quad" je bio daleko. Nije valjda medo! Koji kua bi on trčao za ovom gomilom kostiju. Nije valjda tako nisko spao. U sljedećoj serpentini se oprezno okrenem i opazim mladu trkačicu koja se odvojila od grupice krenula zamnom. Ni to mi nije bilo jasno jer njoj su niti 30 iako sam pomislio da ima i manje. Zgodni dečki su odmaglili, a ona me sustigla i onda odlučila da trči u društvu. Prvo je rekla da joj se neda ganjati ništa ali joj treba mala prednost ako bude morala u šumu .... koji k.. onda sam se sjetio naše Nikoline na "wingsima" kad je u prenosu uživo dok se borila za drugu poziciju na svijetu u utrci naglo utrčala u šumu. Zbunjeni motociklisti i kamermani koji prate vodeću i vodećeg u utrci su se glupavo pogledali i češkali dok nakon minute nije iskočila nazad samo slegnuvši ramenima uz široki osmjeh kakav se rijetko viđa. Pošto je bilo nizbrdo i moglo se komotno divaniti saznao sam ponešto o njenim tek nedavno otrčanim utrkama i rekao: "ajd ti mala naprid nisam ja tvoja liga". Polumaraton 1:24 ja više neću nikad dosegnuti. Ali to joj je bila najdulja utrka i uz toplinu te uspon koji nas je tek čekao možda je donijela i pravu odluku. "Quad" nas je sad sustigao ali bez ostale pratnje na vidiku pa smo ga svako toliko propuštali da nas snima mada ne znam što je bilo tako zanimljivo da se snimi. Dida kojem otpadaju dijelovi i nova mašina koja se lagano kotrlja u leru. Kad je ponovo počeo uspon znao sam da je blizu i okretište jer je ono trebalo biti u Razlogama dosta niže od Crnog Luga. 

 Ja sam odmah šaltao u redukciju, a mala je počela malo zaostajati. Utješio sam je da je bolje da sad još dok smo svježi idemo što više uzbrdo jer poslje će biti manje uzbrdice. Kao da ju je to ohrabrilo i odmah je bila na korak dva iza mene. Sa brda se već valjao prvi dvojac u kojem je bio  Radanac te jedan mladi dečko dok je treći bio već malo zaostao ali djelovao je još optimistično i podjelio nam "pet" u prolazu. Iako se činilo da je daleko do okretišta zapravo ta uzbrdica je ukupno dugačka oko dva kilometra. Zanimalo me koliko će ona sjeda glava zaostati nakon okretišta i učinilo mi se da je dosta blizu. To je značilo da ću opet ja vući svoju pratilju uzbrdo. Mada je na jednom dijelu gotovo popustila i odustala od praćenja matorca ipak se na kraju uzbrdice skroz približila i kad smo već došli na vrh odnosno manje od 4 kilometra do cilja naglo je pojačala na jednj blagoj nizbrdici. Ja sam nehotice malo ubrzao da bi je pratio čisto iz razloga da ne izgubim korak kad je ona uletjela u šumu. Sasvim malo sam usporio i ubrzo je opet bila na cesti. Činilo se da joj je pao veliki teret sa leđa i sa lakoćom je ubrzala pred ulazak u cilj. Meni je bilo svejedno jer osim gomile seljana koji su malo pripiti bauljali pred ciljem nije bilo nikoga zbog koga bi se trebao još dodatno napregnuti. Nakon ulaska u cilj morao sam odmah dati kratki interviu kao da sam neka slavna ličnost. Spiker se razbacivao mojim pobjedama u kategoriji metuzalema što meni nije baš nešto utješno, a jedini mi je pravu utjehu izrekao Radanac rekavši samo "bravo" i natočivši mi hladne pive u plastičnu čašu. Onaj drugi matori koji je još i godinu stariji od mene je ipak na koncu zaostao oko 14 minuta ali čujem da je dosta dobar trkač. Sve ostalo oko i posljije utrke spada u onu nadrealnu sferu u kojoj sudjeluju meni čudni likovi koji sebe očito vide u nekom čarobnom ogledalu. Bez obzira na to, bio je to jedan opuštajući vikend naročito nakon večere koju je pripremila naša prijateljica Majda iz slovenije. Uz druženje i razgovor svijet se toliko smanjio da smo praktično zaključili kako se svi nekako znamo ili smo povezani još od vremena dok smo mislili da je svijet nešto veliko i nepoznato. Zapravo je sve u svijetu isto i preslikano kao ovo selo.