Napokon sam dočekao i nadam se da neće biti otkazan jedan maraton po mojoj mjeri. Kad kažem po mojoj mjeri to ne znači da je to neki razvikani maraton u nekoj egzotičnoj destinaciji. Zapravo suprotno tome u mene važi: "što bliže to mi je draže". Nemam više uopće strpljenja za naporna i na koncu skupa putovanja kako bi se u onih nešto više od tri sata uništio. To je najbolje kad odradiš kod kuće. A Ljubljana je skoro kao kod kuće. Termin je dobar, vrijeme uglavnom isto tako, staza brza i ima dovoljno motivacije u vidu publike, a nije prevelika gužva i gungula. Postoji samo par mjesta na koja bi volio otići ali ona nisu toliko egzotična već meni imaju trkačku mitsku vrijednost. I priznajem imam tamo frendove i rodbinu. To bi mi prije svega bio Berlin, a potom i London. No za Berlin se trebam prijaviti godinu unaprijed, a London je još i gori. Prijave za Ljubljanu se otvaraju u ponedjeljak i ja sam već u niskom startu. Odmah sam precrtao PH za veterane na 10 km koji pada par tjedana prije i malo pretumbao druge moguće planove koji su svi visili kao kule u zraku. Ionako se nisam posebno spremao niti za jednu od tih utrka. Još sam u fazi testiranja kako na mene djeluje promjena u načinu treninga. Prijašnje metode takozvanog treshold treninga po Jack Daniels-u pa kasnije kombiniranje sa Frank Horwill-ovim 5 pace treningom nisu dale velik pomak koji ruku na srce možda nebi trebao niti očekivati ali ... ipak. Pokušavam se malo pomaknuti prema onome što se naziva polariziranim treningom. Mada je on rezerviran za elitne trkače jer podrazumjeva i veliki volumen trčanja ja tražim svoj put u tom moru raznih načina stimulacije koji bi trebali dovesti moje tijelo u optimalno stanje. Za sada primjećujem da postepeno nestaju neki problemi. Pogotovo krutost u zglobovima, kao da više to nisam ja onaj "Jeremija". Gledajući prosjeke na tim laganim treninzima pa i onim malo bržim čini se da mi je trčati sve lakše iako je ljeto zakucalo na vrata. Vidim da nekim mojim prijateljima ljeto jako smeta ali to što se prosječna temperatura na treningu popela za desetak stupnjeva meni kao da uopće ne uječe na porast pulsa čak i kad trčim dužinu još uvijek bez konzumacije vode. Danas sam opet trčao dužinu iako sljedeći tjedan imam utrku na 26 km. Nije baš po reguli, tapering nula i sve te lijepe stvari ali idem iz znatiželje i da upoznam neke ljude. To je utrka u Crnom Lugu koja počinje u 10 sati i ima dosta uspona pa je dobro da sam se malo adaptirao na toplinu. Recimo jučer u osam je temperatura bila na početku treninga 26 stupnjeva ali nisam primjetio nikakav pad performansi ili povećanje pulsa u odnosu na prethodne tjedne kad je bilo dosta svježije. Dapače čak sam bio malo brži uz niži puls. Danas je ipak bilo malo teže jer se zrak gotovo mogao piti na slamku. Možda mi u oporavku pomaže malo i plivanje mada sam od kad su zaredale vrućine sve manje na moru. Bio sam neki dan rano ujutro tako da na miru otplivam bez sudaranja sa kupačima koji ponekad bez obzira što vide da plivam prema njima jednostavno stoje na mjestu. Ja ne mogu gledati ispred sebe već samo dolje zbog optimalnog položaja tijela pa je ponekad kasno kad primjetim nešto ispred. Trebao sam otići i jučer pogotovo što sam prethodni dan odradio brze intervale na stadionu pa su mi kvadricepsi još malo bolni. Ali umjesto toga cijeli dan sam radio neke sitne popravke kod staraca i kod moje sestre. Kvadricepsi su mi bili prilično bolni nakon "dvjestototki" i "četiristotki" u četvrtak i još sam ih jutros dosta osjećao pa sam sa zebnjom dočekao kraj treninga nadajući se da neće nešto poći po zlu zadnje kilometre. Dražen me je napustio negdje na povratku kod Mornara i vratio se na Stoju da se okupa odmah poslje treninga, a i ja sam to isto učinio nakon što sam nagovorio ženu da se maknemo na more prije nego sunce upeče. Možda mi se pričinjava ali nakon pola sata plivanja i još toliko trčanja u vodi gotovo da ne osjećam ništa od tih bolova. Trebao sam to obaviti već u petak.
Nema komentara:
Objavi komentar