Mora da postoji nešto neodoljivo u toj utrci koja zapravo i nije utrka već bježanje pred ciljem koji trči(vozi) iza tebe. Jer da nema toga tajnog sastojka neznam tko bi me bio natjerao da samo tjedan poslje utrke polumaratona opet po priličnoj vrućini trčim još i više od toga. Da stvar bude gora utrka počinje u jedan sat poslije podne. Taman kad zvizdan ugrije. Još u četvrtak nisam bio siguran dali je to pametno jer bez obzira što iz nekog razloga nisam osjećao nikakve posljedice utrke polumaratona ipak znam da sam bio još daleko od pravog oporavka. Dogovor sa mojim prijateljima za koji sam ionako znao da će se raspasti već nakon desetak kilometara je bio da idemo kao što trčimo dužinu. Oko 26-28 km što bi bilo oko 5 minuta po kilometru. Uspio sam nagovoriti sina da nam na bicikli nosi i vodu tako da je svatko imao na raspolaganju bočicu od pola litre i to bi trebao biti luksuz koji si na treningu obično ne možemo priuštiti. Kad smo u petak ja i Dražen testirali aplikaciju susreli smo Bracu iz "Elitnih Pulskih" i on je tražio društvo pa su nam se na kraju priključila još dvojica. Drugi je bio "Mali Flo" kojeg dugo nisam vidio, a na kraćim trkama obično gledao u leđa.
 |
| Braco, Flo, Dražen, Goran, Ljubo i ja |
Znao sam da će biti dosta trkača na potezu od Puntižele do Portića prema Peroju ali nedjelja i sunce je izmamilo dosta šetača na stazu uz more pa je ponekad bilo naglih obilaženja, a najgore je zapravo bilo kad je trebalo proći rivu u Fažani. Kao usred ljeta miris ribe i friganih lignji, a mi ko neke mone trčimo kroz tu gomilu ljudi koji vjerovatno misle koji kua je ovim budalama trčati u ovo doba dana. Kad je aplikacija na mobitelu označila start nisam baš odmah krenuo jer je trebalo pažljivo ugurati mobitel u futrolu koju sam nosio oko pasa ali tako da mi je mobitel negdje na križima. Zbog toga sam zaboravio odmah pokrenuti i Garmina ali to je na kraju nevažno jer je aplikacija izgleda odradila taj posao dobro. Stalno sam natezao elastične trake da mi mobitel ne pleše i tako ipak doživio jednu ozljedu. Na mjestu gdje je bila kopča na trbuhu mi se stvorio manji hematom, a na donjem dijelu leđa ojedina od poskakivanja mobitela. J..., kad ti nešto skakuće dva i pol sata pa makar koliko bilo lagano ima da odere i žešće debelokožce nego što sam ja. Cijeli koncept trčanja oko 5 minuta se rasplinuo odmah jer oni "Elitni", a tu prije svega mislim na Bracu neznaju držati tempo na utrci i ja sam znao da je samo pitanje vremena kad će puknuti. Za čudo držao se dobro do posljije 21-og km i onda odjednom ... ne mogu, neki me umor.. Pametniji dio ekipe je već odavno odustao od ganjanja, ali ja nisam tako sklopljen pa sam nakon toga opet bio sam. Kako smo napravili okret puno ranije nego što je to trebalo jer su htjeli izbjeći neku navodnu uzbrdicu prema Peroju znao sam da ću morati opet nazad kroz gužvu po šetnici, a tamo se motalo još samo par trkača dok je većina već zauzimala pozicije po plaži i namakala noge ili se čak i kupala.
To dodatno djeluje demotivirajuće pogotovo što sam na 24 km već potrošio svoju vodu i moj sin je odlučio otići jer više nije imao vode, a navodno je i probio gumu po neznam koji put. Prema prosjeku na Garminu sam znao da treba još dugo trčati ali nije mi se dalo opet ići kroz Fažanu pa sam okrenuo opet nazad prema kampu na Puntiželi. Još sam samo povremeno viđao malu Valentinu koja je isto tako kružila od Puntižele do "Bi-vilage-a" ali išla je u suprotnom smjeru. Samo je slegnula ramenima i gotovo u isto vrijeme smo izustili ... kad će taj presretač? Već sam prešao ciljanih 28 km, a tek tada mi je preko aplikacije javljeno da je presretač blizu ali da "oni još mogu na kafu jer ja izgleda ne odustajem". Još se i sprdaju samnom pomislim, a blizina mog auta sa hladnim napitcima i pivom je još više ubila moju želju da trčim. Ponovo sam okrenuo prema Fažani ali sad preko bivše Hidrobaze da ne gledam moje prijatelje kako se kupaju ili moče noge u moru. Nakon tridesetog sam potpuno usporio na preko pet minuta i odlučio da stanem kad napunim 32 km jer mi je bio pun kufer. To sam i učinio ali presretač nikako da stigne pa sam isključio Garmin i šetao malo po hladu šumice oko auta dok me nije stigao. 32,23 km urliče mobitel "ti si šampion" ... ma nije to isto. Ti zadnji kilometri u Zadru su bili uzbudljivi poput kakvog trilera, a bez obzira što si već mrtav umoran pokušavaš izvući još malo. Sad je ispalo kao nedovršen seks. On je opal baš kad je bilo najuzbudljivije. Tužno da je to upravo ono nešto u bliskoj perspektivi, hm. Sve u svemi virtuelno ili ne ipak sam malo popravio svoj rezultat iz Zadra, a i na globalnoj razini popeo se malo više na 1206-to mjesto i drugi u kategoriji +65.
Opet se izgleda brže trčalo u Austriji i možda odem tamo sljedeće godine ako bude prava utrka. Iako trčanje 32 km tempom od 4:47/km nebi baš nazvao brzim. Obzirom na trajanje ipak je mnogo gore nego trčanje polumaratona 4:17/km. Možda zbog vode jer se vidjelo po pulsu kako bez obzira na nepromjenjen ritam jako raste kad sam prošao 20 km. Osnovni uzrok je prevelik gubitak vode, a to ovaj put nije bilo odrađeno baš kako treba.
Nema komentara:
Objavi komentar