Dan se odužio kao gladna godina, a kad sam napokon ugledao hotel vidno sam odahnuo jer sam gotovo izgubio svaku nadu da ću moje izmučeno tijelo ikad dovesti u horizontalni položaj. To je usprkos prevaljenih tko zna koliko kilometara bilo još uvijek isti dan popodne oko 17 sati. Prava sitnica. Trebao sam još izdržati bar četiri, pet sati da mi se ne desi da se probudim u tri ujutro pa onda brojim zvjezde. Trčanje nije dolazilo u obzir jer sam osjećao da su mi noge potpuno obamrle i vjerojatno nebi bio u stanju niti da ih pokrenem. Na kraju sam izdržao do skoro osam i sa jednim kolegom koji je sutra ujutro imao let nazad, a kojeg sam već upoznao u Dubai-ju otišao na pravu teksašku večeru. Longhorn steak. Ja se nisam usudio uhvatiti u koštac sa tom beštijom pa sam se zadovoljio sa najmanjim mogućim steak-om dok se moj mlađahni kolega hrvao sa trostruko većim zalogajem. Bilo me pomalo sram ali daleko je mladost i dani kad bi i ja poduzeo takav pothvat. Zadovoljio sam se kao što se i u trčanju zadovoljavam onim pomalo lažnim pobjedama u kategoriji. Zaspao sam ekspresno ali se ipak probudio prerano. Predavanje koje sam trebao održati je srećom bilo samo par minuta hoda od hotela i jedini problem je bilo preći jednu super prometnu raskrsnicu. Za to je trebala brzina Usain Bolta jer je plava ruka bila plava samo par sekundi. Huston nije napravljen za pješake. U to sam se uvjerio i predveče kad sam nakon obavljenog posla i odrađenog laganog treninga na 31 C odlučio prošetati u okolini hotela.
Nakon 20 do 25 minuta šetnje sreo sam slovom i brojem jednu izgubljenu dušu kako luta pustim i preširokim bulevarima. Već pomalo gladan jer je ručak na poslu bio već oko 12 otišao sam u obližnji prilično pust Tex-Mex restoran. Naručio sam miksani fajitas sa salatom i pivom, a na moje iznenađenje stol mi je uskoro bio zatrpan pijatima punim svačega. Bila je tu naravno i salata te fajitas ali i gomila graha, riže, umaka grickalica i povrća.
Taman sam teško izvojevanu pobjedu nad tom silnom hranom htio proslaviti još jednim pivcem kad me neka malada vrckava meksikanka pozvala da dođem na šank jer je šteta da sjedim sam kad je život zabavniji u društvu. Priključio sam se meksičkoj ekipi popio još nekoliko kapi za oči(malo pivo) i potrošio još malo vremena prije odlaska na spavanje razmjenjujući svoje štorije sa njihovim. Put nazad je počeo malo bolje nego dolazak ali i to se sve promjenilo kad sam sletio u Minhen. Opet kašnjenje Lufthanse pa poslije toga gužve na granici u povratku iz Trsta, a zamnom je bila još jedna neprospavana noć u avionu i gotovo preskočen dan. Zbog nagomilanog umora sam prespavao vrijeme za trčanje dužine u nedjelju. Ipak sam otrčao malo da se podsjetim kako je to trčati po meni poznatim stazama. Jeli išta drugačije. Osjećaj u nedjelju nije bio baš najbolji ali već u ponedjeljak sve se pomalo vratilo. Počeo sam sa treningom brzine koji sam lani zbog problema sa zadnjom ložom izbjegao. Još nisam siguran dali je to bilo pametno ali valjda će moj kostolomac u petak uspjeti da sanira malo pogoršano stanje hvatišta ali i priličnu upalu zadnje lože pa čak i kvadricepsa. Proučavam gdje sam pogrešio i uočavam da sam išao malo prebrzo i malo prviše za prvi put. Da je to "prebrzo" daleko kao što je amerika od brzine koju sam nekad imao znam odavno. Opet me svaki put prenerazi kako sprint na 200 m nije više niti brzinom kojom sam u mladosti trčao 5000 m. Upitao sam se zašto je to toliko teško i pokušao naći neko znanstveno utemeljeno objašnjenje. Osim onoga star si i točka što je naravno točno.
U principu trebao bi imati dovoljno dugačak korak sa dovoljno velikom kadencom da trčim brzo. Jednom sam čitao jednu analizu utrke mojeg omiljenog trkača Kenenise na 5000 m. U toj analizi se spominju kadence, duljine koraka, vertikalne oscilacije i vrijeme doticaja sa tlom. Sve ono što i moj Garmin mjeri. Znam da ne mogu imati značajno višu kadencu jer je već kadenca od 205 prilično visoka obzirom na moju građu mišića koja je sve samo ne sprinterska. Pri brzini trčanja od 36 sek na 200 m kadenca mi je prosječno 205, vrijeme dodira sa tlom je odlično oko 180 ms, vertikalna oscilacija koja je nama koji trčimo na prednju stranu stopala nešto veća je iznosila dobrih 9 cm ali duljina koraka je jednostavno previše kratka i kraća je od 1,3 m. Tu i leži najveća razlika između koraka mladih dobrih trkača da ne kažem između mene i Kenenise kojem je debelo preko 2 metra. U toj analizi nalazim još jednu sličnost sa njim koja ipak ima svoje ograničenje. I ja i on kod trčanja mjenjamo oba parametra koji određuju bzinu to znači kad ubrzavam povećavam duljinu i frekvenciju odnosno kadencu koraka. Ograničenje kod mene postaje evidentno kad kadenca prelazi 190-200 koraka tada se duljina počinje ponovo skraćivati. Moji brzi mišići očigledno nisu dovoljno snažni da toliko pogurnu tijelo naprijed i u visinu pa to kompenziram skraćivanjem i povećanjem broja koraka. To djeluje kako da trčim po traci koja ide prebrzo. Takav imam i osjećaj. Pri nešto sporijem trčanju na 400 m za oko 1:22(82 sek ili 41 sek za 200) kadenca je niža za 10 odnosno 195 ali se zato korak produži za više od 5 cm na preko 1,3 m. Za još malo sporije trčanje ponekad može doći i do 1,4 m ali to je maksimum. Krutost mojih tetiva i slaba pokretljivost zglobova ne dozvoljavaju nikakva povećanja bez opasnosti od havarije. Daleko je to od 2 metra. To je i otprilike razlika u maratonu od nešto više nego sat vremena u odnosu na Kenenisu.... eh, daleko kao druga galaksija, a ne samo amerika. Na koncu ono što me uvijek kopka, a ostaje dobro skrivena tajna je odnos vremena doticaja sa tlom. Nikad možda neću saznati zašto mi se kod brzog trčanja vrijeme docicaja sa tlom znatno skraćuje za lijevu nogu dok je kod sporijeg trčanja kraće ono na desnoj. Dobra stvar je što je ta simetrija vrlo dobra kod trčanja polumaratona pa donekle i maratona. Možda to zapravo i nije uopće važno.
Nema komentara:
Objavi komentar