Razlog nije tehnika što me po tko zna koji put ostavila na cjedilu ili nesnosna vrućina koja kulminira navodno danas. Razlog je opet brzina koju nemam, a po svemu sudeći neću je nikada niti dobiti.
Da jedan glupi(moja glupost se podrazumjeva) trening koji prema svim kriterijima ne zahtjeva dugotrajniji oporavak produži svoje devastirajuće djelovanje na mene kroz 10 i više dana to nije baš normalno.
Nije pomogao niti odlazak kod kostolomca niti odgoda odnosno prebacivanje sljedećeg treninga brzine sa utorka na četvrtak. Noge su i dalje bile kao u dječijoj pjesmi: "điha, điha ... sve četiri krute", samo što sam ja pola stare rage, znači samo dvije su krute. U međuvremenu sam odradio još jednu dužinu preko 30 km zaključujući kako je moja aerobna baza "štabela", a da nema bolova u stopalu i malo u hvatištu imam osjećaj da bi mogao trčati tako lagano u nedogled. Kad kažem lagano to je taman oko pet minuta po kilometru. Kao da mi se sve prilagodilo na tu usporenu varijantu sa kojom bi možda neki bili zadovoljni ali ja još nebi u tu kategoriju ... ne hvala. U četvrtak zagrijavanje nije davalo nikakve naznake da će se nešto desiti. Odlučio sam krenuti sa 400-tkama jer su sporije pa na kraju odraditi još 10x200m. Pridružili su mi se neki moji trkački partneri i nakon samo par kratkih ubrzanja krenuli smo prvu dionicu. A ta prva je bila duga samo dvadeset metara nakon čega sam osjetio oštru bol u onom erektusu(erectus femoris) na desnoj strani i to je bio kraj. Ja sam stao, oni su zastali neodlučni što da rade. Kasnije su ipak produžili i odradili svoj trening. Pokušao sam par puta potrčati desetak metara ali uvidio da je vrag odnio šalu. Bez okljevanja sam uzeo svoj ranac i odmaglio dok su svi u čudu gledali, koji kua... di ode "dida", a taj dan je stadion bio pun trkača ko šipak. Bliži se pulska X-ica, polumaraton i prvi pulski maraton.
Elitni pulski rekreativci su se sjatili na stazu po svoju dozu forme za tu utrku. Ne shvataju da je za to već odavno kasno. U utrku će ući umorni i biti frustrirani kad ih odere i dida od 65, naravno ako se odlučim uopće pojaviti jer i X-ica je puna loših uspomena. Na tu utrku ulazim pri kraju priprema za Ljubljanu, bez taperinga, umoran kao pas i svaki put imam manju ili veću ozljedu nakon nje. Istini za volju svoja dva najbolja rezultata u Ljubljani sam ostvario nakon trčanja X-ice. Još jedna dubioza koja će ostati do zadnjeg dana. Ako toj pridodam dubiozu vezanu za još uvijek nedefiniran ponovni put u Texas na desetak dana imam priličnu kolekciju dubioza. Ispada da sam njihov fan(Dubioza Kolektiv) iako sam ja više TBF tip. No da se vratim trkačkoj dubiozi koju sam riješio na najradikalniji mogući način.
Nisam htio trčati dužinu sa ekipom, a sigurno nitko niti nebi išao samnom jer sam nakon dugo vremena ponovo trčao dužinu od 31 km na Drenovici. Kako je tamo svaki krug nešto više od 3 km sa dolaskom i 9 krugova daju nešto malo preko 31 km čistog mazohističkog užitka. Devet puta se treba uspeti na Vidikovac donjim rubom šumice devet puta spustiti onom strmom nizbrdicom na kojoj su mnogu popadali kad se tamo trčala kros utrka od 10 km. Ponio sam i flašicu sa pola litre "home made" isotonika ali mi je netko žedan ili željan povratne naknade od 50 lipa maznuo pa sam nakon 20 km ostao bez zadnjih par decilitra, a baš bi mi lijepo legli. Možda ju je i neki zeleni ljubitelj prirode samo uklonio skidajući meni svetce sa nebesa kao što sam i ja njemu. To na koncu nije bio fokus dana. Sve je bilo podređeno bolovima u kvadricepsu od četvrtka koji su se javljali samo kod nekih manevara kao preskakivanje omanjeg debla na puteljku kroz šumicu baš gdje sam strateški smjesto bočicu. Bolovi u stopalu su nekako izbledjeli pred kraj ali nisam siguran kojim božanstvenim intervencijama trebam to zahvaliti. Dali je to kao kad se opališ čekićem po prstu pa te odmah prestane boljeti zub ili su tu neke druge maračne sile u pitanju. Za tu prigodu sam obukao ponovo moje najstarije tenisice iz 2014 godine koje su se već približile magičnom broju od 3000 km, a koje rijetko trošim na ovako kamenitom i grbavom terenu.
Sa starim Garminom FR110 potpomognutim srebrnom ljepljivom trakom mora da sam izgledao ekstra ofucano ali osim sata koji je popustio na još nekoliko mjesta i skliznuo sa ruke rezultat ovog treninga nije bio niti malo ofucan.
Moje prve tenisice i prvi Garmin malo ofucani ali još rade
Žao mi je što nisam trčao takvu dužinu 2016 godine kad sam imao najbrži maraton ali samo sam u sijećnju 2017 prije Beogradskog maratona trčao ovako brzo. Međutim tada je temperatura bila za 20-tak stupnjeva niža, a srčano opterećenje znatno više. Najbliže je lanjsko trčanje po znatno ugodnijem vremenu no još uvijek sporije za oko 5 sekundi po kilometru uz ipak mrvicu niži puls. Rekao bi da je forma manje više skoro pa ista kao lani u ovoj fazi priprema. Sad treba početi trčati brže i kraće dužine, one sa varijacijama tempa na kraju, pa čak i sa intervalima vrlo brzog trčanja. Još možda samo dvije preko 30 km.
Dakle dubiozu sam riješio bez mamurluka za razliku od moje kćerke koja se cijeli dan oporavljala od koncerta "Dubioze" pa sam čak nakon gotovo dva tjedna ponovo bio na moru sa klincima. Osim što smo malo gnjurali i glupirali se u vodi koja je tako neprimamljiva za plivanje gotovo kao i zrak za trčanje.
Ako nastavi ovako početi ćemo se znojiti i u vodi. Broj kupača se ustostučio i jedva čekam prve kiše da to sve razjuri i malo ohladi vodu. Od ovako tople nema nikakvog efekta oporavka. Srećom izgleda da nema niti neke potrebe za oporavkom jer ono što me prije najviše izbacivalo iz ravnoteže, a to su bile dužine sad mi se čine najlakšim treninzima. Kako je trčanje čudno, nikad nije onako kako sam planirao.
Nema komentara:
Objavi komentar