Tanke niti

U nedjelju sam planirao trčanje dužine ali sam zaključio da je važnije druženje sa prijateljima trkačima na utrci od Metisa do Mutvorana koju svake godine organizira otac pokojnog Antonija. Iako je povod utrke tužan jer se radi o vrlo rano ugašenom mladom životu nekako mi je ta utrka prirasla srcu i rado malo pomješam moje planove pa ubacim nju umjesto trčanja dužine. Baš se sve poklopilo sa nečim što sam primjetio u zadnjim raspravama nakon treninga i u susretima sa nekima sad već bivšim članovima kluba. Primjećujem kao i još neki moji prijatelji da su naše društvene veze nekako popucale iako je sve više trkača i događaja vezanih za trčanje, a o FB tipu veza da ne spominjem. Kao da su se mnogi otuđili. Možda je krivo ljeto, "možda  su masoni", tko zna? Ja sam odlučio ne prihvatiti takav razvoj događaja.
Čak dva treninga intervala u ovom tjednu ostavili su posljedice na umor u nogama pa je uz 7-8 stupnjeva višu teperaturu i vlagu bilo recimo normalno da sam se osjećao umorno na subotnjem treningu tempa, a i puls je isto tako bio za par otkucaja viši. Jedino što me malo oraspoložilo bilo je povratak sata sa popravka ali ne za dugo. 
Nedjelja ujutro u pola sedam nije izgledala tako loše i do Metisa smo nas troje dotrčali klateći na leđima male ruksake sa suhom odjećom i ručnikom. Rutinu ove utrke već dobro poznajem i znam da se može trčati kako god nekome odgovara, a da će se kolona razvući kilometrima. Kako i nebi kad je došao Robi (Robert Radojković), a neki još nisu sposobni niti za tempo sporiji od 6 minuta. To bi njemu bilo kao da natjerate Ferari da vozi u prvoj brzini do Rijeke. Još su se dva mlada trkača odvojila od grupe nakon što je prvi kilometar "Cuki"(Antonijev otac) poveo svoje prijatelje i kolege trkače. Ja sam ostao sa mojim stalnim partnerima naprijed i zabavljao se slušanjem raznih tračeva o nekim ljudima koje uglavnom ne poznajem ili komentarima o dvijema policajkama na motoru. Ona koja je bila naprijed i pored nas je izgledala kao kakva sitna srednjoškolka sa plavom pletenicom koja je virila ispod kacige. No izgled vara jer žena je đudašica i to dobra ali ipak je "bembara" pod njom djelovala malo preveliko. Naravno sve sam to saznao od mojih trkačkih partnera od kojih dvoje rade u policiji pa nije ni čudo da su svi bolje informirani od mene. Ja znam samo one starije iz mog uskog miljea kao što je moj prijatelj "Stane"(Ivan Stanić) i malo je falilo da zastanem malo i pokušam ga sačekati. Ali rekao sam sam sebi ok, moj kum još trči sa nama, pričamo, tempo je preko 5 minuta po kilometru, tu je on ima još dosta do Mutvorana pa ćemo popričati.
Nakon prvog uspona i dolaska na prvu okrijepu Robi je već nestao iz vidnog polja iako su na tom dijelu dugi ravni pravci. Dvojac iza njega je malo posustao ali smo odlučili čekati našeg četvrtog prijatelja koji je negdje zapeo pa smo dalje krenuli kao četverac koji obično trenira skupa. Ja, Dražen, Ljubo i Emir. Priča je malo okrenula na i oko trčanja, a onda se u daljini pred Marčanom pojavila silueta poznatog koraka. Nisam mogao vjerovati da je to Bepo. Nakon operacije i problema sa zdravljem kažu da je dosta propao i djeluje iscrpljeno ali on se sa svojih 86 godina sam uputio prije nas od Pule prema Marčani kako bi tamo dotrčao na vrijeme da ga nitko ne čeka. Sunce je već dosta grijalo, a on za čudo nije nosio niti kapu. Naoružan sa dvije male bočice vode za pasom i nesalomljivom voljom još je jednom pokazao kako se treba odnositi prema svemu. Bez kompromisa i držanja fige u džepu. Nije on došao samo na feštu jer je mogao to učiniti i vozeći se u kombiju. Došao je da potvrdi svoju pripadnost onima koje slobodno možemo nazvati elitnim ljudima, ljudima koji meritaju sve što je dobro u ovom životu jer su to sami stvorili. Za to treba imati jaja i kuraja. U Marčani se nismo više zaustavljali osim za kratko ispijanje vode. Dostigli smo ona dva klinca, a Ljubo je zbog nizbrdice pojačao na prilično brz tempo zbog kojeg mi je bilo malo neudobno trčati jer sam nizbrdo dosta nabijao sa već pomalo iritiranim stopalom. No znao sam da će sve splasnuti čim pređemo na zadnju strmu i gotovo tri kilometra dugu uzbrdicu. Tako je i bilo. Ja sam nastavio sa mladim dečkima, upoznao se sa svakim, razmjenio par informacija o njihovim dosadašnjim rezultatima i tako smo se u ne baš pretjerano brzom tempu dočepali vrha dok je ostatak ekipe zaostao stotinjak metara. Prisjetio sam se prošlogodišnje utrke i još nekih utrka kad sam zadnje kilometre uzbrdo trčao i minutu po kilometru brže. Nije bilo potrebe ni želje za time. Stane me zajebavao kad smo se gore napokon našli da se nisam uopće niti oznojio. Pa zapravo i nisam baš nešto posebno iako je sunce već bilo dosta visoko. Usljedio je onaj gurmanski dio za koji mi se uvijek čini da je malo pretjeran ali bez obzira na vrućinu, maneštra i roštilj prije podne nekako prijaju mada to nikad nebi očekivao. Mislim da je to zbog društva jer u dobrom društvu sve je slatko, a bez obzira što mnoge od njih niti ne poznajem dobro ipak ih smatram dobrim društvom. Time se i ja svrstavam uz Raramuri indijance koji ljude djele na one koji trče(dobre) i one koje ne trče ... ne kažem da nisu dobri ali. Moj kum kaže da je pričao sa Mirjanom(Kmačić Pellizzer) i da je učestvovala u jednoj utrci sa navedenim indijancima koje još zovu i Tarahumara. Baš šteta jer ja nisam stigao. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena da sa svima malo porazgovaram i bar malo bolje upoznam. Morati ću češće na ovakva okupljanja.
Htio ne htio dobio sam prijavu za X-icu od Erika tako da ću morati trčati desetku za par tjedana. Eriku je teško nešto odbiti i mada nisam još uvijek za njegov jedi, pij, trči("Isti piti teći") slogan ipak podržavam svaki projekt koji vodi popularizaciji trčanja. Na koncu svega osjećam da su naše niti ponovo malo podebljane poput trbuha koje smo napunili hranom i ponekom pivom ali i srca dopunjena sa malo više ljubavi za sve, pa će u njima biti manje mjesta za one loše osjećaje koji se tako lako stvore niotkuda. Kući su me doveli moji dragi prijatelji koje u zadnje vrijeme tako malo viđam ali ništa se zbog toga nije promjenilo. Niti oni koji nisu bili sa nama nisu zaboravljeni, neće nikad niti biti. Jednog dana opet ćemo možda trčati skupa, makar po malo kao Bepo. 
Ova utrka me uvjek podsjeti na to da ne zaboravljam dobre stvari.