Usporavanje

 Još je jedan mjesec prošao sa još manje trčanja. Maj baj baj... Manje od 180 km i sve u relativno sporom tempu. Zapravo to je otprilike onako kako trčim u  maju ako nemam u planu neke utrke. Obično i nemam jer sam svih ovih godina ili bio ozljeđen ili se postepeno vraćao nakon ozljede koje bi mahom pokupio zimi. Netko pokupi prehladu, a ja koji sam izgleda imun na sve ostalo ozljede. 
Bio sam prijavio Plitvice ali odustao u zadnji moment. Uglavnom zbog poslovnih obaveza jer sam već 1.06 trebao biti u Japanu, a zapravo zbog vrlo bolne uspomene na 2015 godinu kad sam nakon Plitvica morao pauzirati 11 mjeseci. Niti pobjeda u kategoriji nije vrijedna ponavljanja tog scenarija. 
Japan će ipak sačekati 14.06, a do tada pokušavam nadoknaditi nešto što se zapravo ne može. Trčanje bez kontinuiteta jednostavno ne funkcionira. Da se sad postavim na trepavice i trčim svaki dan ili dva puta dnevno i nabijem dovoljno kilometara za cijeli mjesec prije odlaska, nakon deset dana pauze opet bi bio na istom. Pogotovo što ću cijelo vrijeme biti na brodu negdje između Kine i Japana. Iako u plovidbi neću raditi ništa nema načina da recimo trčim za brodom. Zapravo nemam pojma što ću raditi jer od tih desetak dana imam samo dva dana posla, a to je prvi dan u luci i jedan dan u Kini prije povratka. Možda zbog konstantnih i upornih bolova trčanje mi je nekako postalo neprivlačno. Kad oblačim tenisice osjećam čvor u želudcu kao da mi je muka iako znam da ću klackati kosti sasvim lagano i da neće dugo trajati. Samo sam jednom u zadnja dva mjeseca trčao tempo intervale sa prijateljem i ispostavilo se da je njemu bilo mnogo teže jer dok sam ja lagano trčkarao dvjestotinjak metara između svakog on je morao hodati. Zapravo su i bili malo prebrzi no to me nikad prije nije smetalo. Naravno iritacija hvatišta zadnje lože je bila znatno veća, a još je trebalo za kraj tjedna odraditi i prvu dužinu preko 24 km ili dva sata trčanja. I tu se pokazalo da forma zapravo nije tako veliki problem ali bolovi možda nikad više niti neće proći. To me potpuno demotivira i stalno odgađam odluku da napravim pauzu i ovu godinu posvetim nečemu drugom. Ionako je neparna, a ja mrzim neparne godine. U svakom slučaju znatno ću usporiti i ako do konca mjeseca nema pomaka na bolje neće biti niti plana za Ljubljanu. Minimalnih 16 tjedana se približava, a ja nisam ni spreman niti zdrav. Na prvi pulski maraton koji će biti ove godine dosta prije Ljubljane niti ne pomišljam iako mi je Erik rekao da ću imati besplatnu prijavu za što god se odlučim. Znam da u svom gradu nikad nebi mogao trčati kao u Beču pod ručnom i da bi se rasturio bez obzira bilo to 10 k, polumaraton ili maraton. Ne ja sam previše star za takva sr...