nedjelja, 19. svibnja 2019.

Nema nam(mi) pomoći

 Iako sam već pomalo podigao ruke ili možda bi prikladnije za trkača bilo reći noge od trčanja stalno mi pažnju privlače neki recepti za popravljanje rezultata ili mi se u poštanski pretinac uvaljuju članci koji govore baš o onome što mene trenutno muči. Zadnje je o laktatnim suplementima koji možda pomažu ili ne u popravljanju rezultata ali zanimljiviji mi je onaj iz Sports Injury Bulletin, Proximal Harmstring Tendinopathy. Svi su izgledi da sam ja taj kandidat i da je ta ozljeda kod mene već prošla akutnu fazu i davno ušla u kroničnu ili da pojednostavim sve je pošlo u krasni k... Problem je u tome što to nitko kod koga sam išao ne zna baš dobro dijagnosticirati, još manje ih je briga da se to riješi. Po svima njima riješenje je vrlo jednostavno. Prestani trčati i ... da recimo trebao bi prestati koristiti dupe za sjedenje. Odnosno izmisliti neku novu pozu za recimo vožnju ili slične aktivnosti. Baš to je nešto što me usprkos vrlo reduciranom trčanju i dalje drži u permanentnom stanju bolova. U zadnjih mjesec dana dvadeset dana sam proveo na putu od toga oko 2000 km vožnje automobilom i 12 sati sjedenja u avionu. 
Bez ostalog svakodnevnog sjedenja u koje ubrajam i ovo pisanje bloga to je više od 32-34 sati sjedenja. U istom periodu sam trčao samo 14 sati. Premalo da bi uopće poništio negativan utjecaj sjedenja na performanse trčanja. Prosjek manji od 40 km tjedno se nastavlja i ovaj tjedan iako sam se u petak naveče vratio sa puta. Prije mi nije bio problem nadoknaditi 30 km u dva dana ali sad se i vrijeme urotilo. Izgleda da danas opet preskačem trening iako dan nije gotov ali vrijeme i radovi u kući me potpuno obeshrabruju mada nakon jučerašnjih laganih 10 km nisam osjetio nikakvo pogoršanje bolova. Dapače danas mi se čini malo bolje nego jučer prije trčanja. Ako majstori odu prije mraka i ako se nebo smiluje možda ipak odem i ja protegnuti noge. U tom đumbusu sva oprema mi je u ormarima naguranim u jednoj sobi i omotanim u nailone. Imam doduše jedne polu usmrđene gege i gotovo sigurno već pljesnivu mokru majicu u veš mašini već dva dana pa bi to moglo da posluži za jedno solo trčanje daleko od ljudi. Ili da se već sad pomirim sa prokletstvom neparne godine pa da se prestanem sekirati.    

Nema komentara:

Objavi komentar