Ne znam uopće kako ovo ne redovito povremeno trčanje utječe na moju formu jer uvjeti luduju kao kazaljke na nekom pokvarenom instrumentu. Do prije tjedan dana sam trčao po ravnom terenu na temperaturi preko 30 C, a jučer nakon još jednog povratka sa puta po grbavom kamenitom i brdovitom terenu pri temperaturi bar dvadeset stupnjeva nižoj od te. Što uopće očekivati, kako uporediti te dvije stvari. Prvo više od dva tjedna držanja predavanja u klimatiziranom prostoru dok je vani preko trideset. Prošli tjedan sam na poslu i na nogama bio uglavnom od 7 do 23. Pri visokoj temperaturi unutra, a niskoj vani. U zaglušujućoj buci sa čepovima na ušima pokušavao razgovarati i dovikivati se sa previše ljudi da bi to bilo uspješno i patio u neudobnim radnim cipelama na koje nisam navikao. Ipak sam smogao snage jedno jutro ustati se ranije iako sam legao poslije pola noći i otrčati 10 km uz obalu Lago di Olginate i rijeke Ada. Isto sam ponovio jedno veče nakon posla ali je ipak umor utjecao na nešto lošiji osjećaj iako sam zapravo žureći se na večeru trčao dosta brže(5:05/km).
Potpuno sam bio iznenađen kad sam shvatio da sam trčao istu(10,17 km) dionicu kao u Puli mjesec dana prije maratona u Beču pri sličnoj temperaturi jer je bilo rano ujutro dosta friško ali mi je puls sada bio gotovo deset otkucaja niži. To je pravo iznenađenje. Dali me inspiriralo tako lijepo mjesto i trčanje pored vode okruženo zelenilom i opojnim mirisom bazge i bagrema koji su u punom cvatu. To je čista suprotnost cjelodnevnoj buci u strojarnici spalionice smeća sa parnom turbinom koja šišti i generatorom od 16 MVA. Možda je trčanje tako slaba stimulacija u odnosu na to pa moj herc nije reagirao. Možda su noge bile sretne što sam izašao iz neudobnih bakanđi u kojima sam bio cijeli dan. Iako mi je kilometraža sad već više od mjesec dana ispod rekreativne granice od 40 km tjedno kao da to ne utječe na osjećaj da trčati nije teško osim što i dalje boli. Iznenađen sam što bol na sjednoj kosti i dalje ne prolazi iako sam se ponadao nakon maratona da će proći kad mi već nakon njega nije zadala očekivane probleme.
Neka iznenađenja su ipak lijepa. Organizator Vienna City Marathon-a me iznenadio poslavši mi ugraviranu medalju za pobjednika kategorije i pismo zahvale koje su potpisali čalanovi organizacijskog tima među kojima izgleda i netko naš jer je uz potpis dodao: "svaka čast za tvoj uspjeh" i još dodao smajlića.
Još da me dupe iznenadi jedno jutro i nekim čudom prestane boljeti ... eh za to treba uvesti još malo promjene u životu.
Nema komentara:
Objavi komentar