U prosjeku za trčanje rezultati promjene intenziteta i volumena treninga se pokažu za oko četiri tjedna. Ja nisam imao toliko jer evo me nakon tri tjedna kuće sad sam daleko, čekam u praznoj čekaonici međunarodne luke Sasebo ukrcaj na brod Costa Serena gdje ću provesti deset dana. Naravno prema dobrom talianskom običaju, a po tome su oni dosta slični nama nisam se još ukrcao jer nisu stigli neki papiri osiguranja, sranja, granja. No to će valjda riješiti i uopće se ne sekiram niti malo. Zadnji trening prije puta sam odradio u četvrtak i to naravno dužinu jer mi dužine najviše nedostaju u ovom periodu.
To je bila treća u tri tjedna od 26 km i za čudo prošla je iznad svakog očekivanja jako dobro. Prošli tjedan mi je bilo dosta teže iako smo trčali istim tempom kao i ovu zadnju još sam i uzimao vodu na pola puta jer smo bili u šijanskoj šumi.
Mada sam krenuo rano, prije sedam već je bilo dosta toplo. Odabrao sam rutu uz more preko Punta Verudele, i Lungomare-a na Stoju i nazad opet na Punta Verudelu. Računao sam ako mi bude frka uvijek mogu presjeći i skratiti. Ipak sam sutradan trebao ići na put koji mi garantira ubijanje guzice od dva dana. No i to se nekako pregrmilo, a blog je ostao neobjavljen jer na brodu nisam imao internet odnosno dobio sam ga samo na mobilnom i to zadovoljstvo sa ograničenim prometom je firmu koštalo 40 dolara. Odlučio sam da je glupo da platim još i za komp koji mi treba samo zbog posla odnosno na njemu imam software za podešavanje i provjeru regulatora. Da je bar malo manji, otpala su mi leđa tegleći i njega u ruksaku. Dakle evo bloga sa dva tjedna zakašnjenja poput onih posljednjih trkača u maratonu koji u cilj ulaze kad se već sva raja razišla, a oni tužno gledaju kako nitko ne cijeni njihovu muku koja je ista kao u onih kojima masa kliče i slavi ih kao neznam što.
Nema komentara:
Objavi komentar