Tako su možda izbezumljeno vikali mornari sa Santa Marije kad su tko danas uopće može zamisliti kakve kalvarije ugledali spasonosno kopno. Danas neki smatraju kalvarijom kad par sati nisu spojeni na internet. To je pomalo ... ne znam kako da se izrazim ... bolesnoooo.
Ali evo i ja sam se spojio na aerodromski wifi u Singapore-u pojeo neku japansku klopu baratajući stručno štapićima poput profija i ispijam Saporo pivicu. No ovaj blog pišem u notes i to izgleda privlači pozornost nekih promatrača koji nisu duboko uronjeni u svoje ekrane. Ima i takvih. Moja kalvarija nije nedostatak wifi-ja iako sam ga koristio samo za službenu komunikaciju i naravno razmjenjivao svaki dan poruke sa ženom. Posljednjih deset dana sam na kopnu bio samo na aerodromima kao danas(ovo je drugi), jednu noć sam proveo u Fukuoki u hotelu i jučer u Tianjinu. Ostatak sam bio u zraku ili na moru. To nije baš najbolje mjesto za trčanje. No izgleda da mi sljedeći mjesec sljedi još i malo gore ili nastavak muka po trčanju.
A opet možda će biti malo bolje jer letim preko velike bare na drugu stranu ali i tamo bi mogao zaglaviti ako ne bude sve bolje organizirano. Mada sumnjam, taliani su to brale. Ali taj kruzer plovi po Bahamima, i boli me ona stvar ako i zaglavim. Možda neću žuriti da se iskrcam kao ovaj put. Sigurno ne u kini, jebo zid i to kineski.
To ipak znači da pripreme za Ljubljanu neće trajati niti skraćenih 16 tjedana već samo 12. Što se može, sa 22 sam spao na nešto više od pola ali to se može i tumačiti kako sam sad iskusan trkač kojemu je dovoljno 12 tjedana da malo izbrusi formu. Samo koju formu. No nije baš da na brodu nisam trčao. Od ukrcaja do iskrcaja ipak sam trčao na traci u teretani pet puta. Uglavnom oko sat vremena koliko je limit na mašini. Bilo mi je glupo da pokrećem sve još jednom. Ionako su svi blejali u mene ... koji kua ovaj ne misli stati. Meni je bilo prosto neugodno jer svi su samo hodali ili pomalo trčkarali. Zadnje veče mi je prvi oficir stroja koji je svako veče bio u teretani prišao, pogledao brzinu kojom trčim i rekao: "minchia spero che tuoi regolatori andrano cosi bene". Ili u slobodnom prijevodu: Do kurca nadam se da će i regulatori(oni koje sam ugradio) raditi tako dobro. Ja sam taj posao obavio u dva puta po četiri sata, a vjerovatno bi još plovio žutim(prljavo sraćkastim) morem da se pita italiane i da nije bilo Stiga. Ali u kini se ukrcao Stig bez kacige onoga iz Top Gear-a ili one sa vikinškim rogovima iako za sebe kaže da je jebeni viking, Stig je norvežanin koji liči na matorog bogatog amera sa svojim Rip Kirbi očalima, Miami polo club bijeloj majici i malim stomačićem. Ali svaka druga mu je fuck ...nešto, a naročito italiane. On je glavni nadzorni za elektriku u kompaniji i dok si rekao keks ja sam dobio dozvolu da radim. Iako mi kolega danas kad sam već dva dana kući kaže da taj dokument za koji su se oni zakačili naši birokrati nisu još izdali jer .... Uglavnom nakon što ih je sve poslao u kurac, pred svima je u baru za posadu, a tamo je većina italiana bar na vodećim pozicijama izjavio kako bi na brodu trebalo biti više hrvata. Moj frend Alen, varioc i bravar na brodu sa kojim sam svako veče nakon trčanja uz pivicu kratio brodsko vrijeme samo se kurvanjski nasmješio. Ja sam u sebi pomislio o "shit" neće mi kapo makine sutra potpisati izvještaj i satnicu. Ustvari nas je on nakon toga i još dvije ture od Stiga častio jednom turom ali ja sam lukavo sa pol litarskih Paulanera i Kirin-a prešao na mali i slabiji japanski Asahi ili ti kapi za oči. Zapravo kapo se iznenađujuće složio sa Stigom i rekao da zna da je okružen gomilom slabo educiranih i nekulturnih budala. Možda me simpatizirao jer smo se svako veče sretali u teretani ili zato što sam sve napravio za četri sata, a garantirao sam mu da ću sigurno biti gotov prije isplovljavanja znači za osam sati. Osim trčanja jednom sam probao i biciklirati ali sam zbog intenzivnog znojenja i neprikladnih hlačica nakon pola sata dobio ojedine do krvi koje još nisu potpuno zarasle. Osim toga vrijeme sam u dane kad nisam radio kratio odlascima iz moje kabine na palubi ispod nulte do 11-te i 12- palube pa tako pet do deset puta. To je jebeno puno stepenica baš me zanima ima li koristi od toga ili je ovo sjedenje u avionima poništilo sve. Zanima me živo kako će biti opet trčati na kopnu i to sad već na tropskoj vrućini, jupiiiii. Jebo traku. Oću travu, grote pa i asfalt ugrijan na pedest je bolji od toga.
Nema komentara:
Objavi komentar