Zadnji vlak

Stalno imam osjećaj da je ova neizvjesna utrka moj zadnji voz u koji moram uskočiti ako mislimi dalje ostati trkač, a ne netko tko povremeno trčkara po šumici. Kao da su mi ovo posljednje pripreme za neku utrku. Naravno kako to obično biva sve ide naopako i moguće da taj vlak niti neće krenuti. Ako ipak krene možda i ode bez mene. Još ništa ne otkazuju iako je situacije sa koronom još i gora nego prije više od mjesec dana kad su pomaknuli datum. Moje koljeno se malo smirilo iako ne potpuno, a da uopće ne mogu shvatiti što se zapravo dešava. Malo je natečeno, mogu napipati kao ispod tetive koja spaja čašicu nešto preskakuje preko jagodica prstiju, malo boli na dodir ali više ne boli dok trčim pa niti nakon hlađenja.   Deset dana pauze, jedan tjedan lagano i sad pokušavam nešto nadoknaditi iako znam da od toga neće biti ništa. Moram priznati da nisam očekivao ovakav pad forme. Sad se to nakon dva jača treninga ovaj tjedan vidi i sa mjeseca. Ok, znam da jedan loš dan ili trening ne znači ništa iako nebi baš rekao da je ništa trčati polumaratonski tempo 5 sekundi po kilometru sporije nego prije dva mjeseca, a pri tome mi je puls u prosjeku bio za 5 otkucaja veći. Temperatura je bila identična kao i dionica na kojoj sam trčao. Tješio sam se jer sam trčao popodne samo sat vremena nakon malo preobilnog ručka ali ipak. Čini mi se da je i prije prekida od deset dana moja forma pomalo klizila prema dolje ali to je bilo jedva primjetno. U četvrtak sam odlučio podići malo rizik pa trčati tempo intervale 1600m na stazi. Nisam želio baš previše vući vraga za rep pa sam rekao sebi samo 4 puta i točno prema planu. Tako je i bilo bez obzira što se oko mene opet sjatila ekipa koja poput lešinara čekaju da mi negdje uzmu mjeru. Makar na treningu. Probali su malo cimati provocirati, kao ... trčimo ko babe i slično ali ja se nisam dao smesti. Dođite na trku ja ću i ovako oštećen bar pokušati da vam uzmem mjeru. Zapravo se stalno tako zezamo ali kad sam pogledao kod kuće brojke baš mi i nije bilo previše zabavno. Daleko je to od moje forme recimo prije Zagrebačkog polumaratona 2018. godine. Ok i tada sam trčao gotovo identično. Samo jednu sekundu sporije na 1600 m sa istom pauzom od 400 m lagano za sekundu brže ali ukupno 5 intervala i prosjek pulsa na tim dionicama mi je tada opet bio za 5 otkucaja niži. Još je bilo i malo toplije iako je bio početak travnja mjeseca. Takva forma otprilike odgovara zadnjem treningu intervala prije ozljede početkom ožujka kad sam trčao za 5 sekundi brže i puls mi je bio 3 otkucaja niži nego u četvrtak. Koliko to ima veze sa formom, a koliko sa nekim drugim faktorima nisam više siguran ali i današnje vucaranje po šumici sa 5:44/km je bilo sa znatno povišenim pulsom mada moram priznati da kad nebi nosio Garmina nebi znao da sam bio tako umoran. Nadam se da sam kako bi rekli slovenci samo "utrujen", a ne trudan. To me podsjetilo na moju prijateljicu koju sam trenirao kad sam 2015 pauzirao zbog kukova. Nakon svog osobnog u Ljubljani kojeg je skinula za oko 7 minuta stalno je na treningu imala visok puls, a ona je htjela trčati polumaraton u Crikvenici mjesec dana nakon toga. Kad sam joj zabrinut zbog toga rekao da ide kod liječnika ili je možda trudna samo je odmahnula i ... j.. sad ima blizance, a na toj nešto težoj i valovitoj stazi istrčala je još bolje vrijeme. Mene su poslje zezali da sam baba Vanda. E pa sutra ću znati što je i kako je. Valjda ja ne mogu biti trudan. Opet u Medulin gdje sam trčao i posljednju dužinu. No ovaj put će biti malo brže jer trčimo takozvanu 5-4-3-2-1 dužinu. Već nakon par kilometra zagrijavanja trčimo 5 plus 4 kilometara oko 4:30/km sa jednim kilometrom sporije(oko 5:00 min) između. Zatim 3 plus 2 km ubrzavamo na 4:15/km sa jednim sporijim između i na kraju jedan kilometar obično oko 4:00 minute ali znali smo ja i "Rudiša" derati 3:40. On i malo brže j.. Nakon toga još par kilometara za hlađenje i to je taman jedna kratka dužinica od 24 km. Obzirom da ekipa možda neće biti raspoložena za toliko, a ni ja ne znam mogu li tako biti ću zadovoljan i sa malo manje jurnjave na kraju. Najviše čega se bojim je da opet na izlasku iz auta ne osjetim onu istu bol u koljenu kao prošli put. Toga se bojim više od korone, a kad sam već kod toga došao sam i ja nared. Za pet šest dana(u petak) će i mene cijepiti. Malo mi je to čudno jer svi moji prijatelji, netrkači i mnogi trkač koji su mlađi od mene su već cjepljeni, a mene eto ostavili za kraj. Valjda moja doktorica misli koji će njemu k.. cjepivo. Taj trči, pliva u moru, ne guta pilule(ni da bi mi bilo bolje), pije pivo na plaži dok upija "D" vitamin. Možda je šteta cjepiva. Moj ćale koji ima 96 se nije htio cjepiti ali on se ni ne giba okolo dok stara sa nama klati okolo pa i po kafićima. Ona se cijepila jer ne može podnijeti da sjedi kod kuće. Ima i pravo.