Neki kažu da u mojim godinama treba biti zadovoljan i ako samo preživiš. Recimo pripreme, a na kraju naravno i utrku. Za to ću morati još pričekati ali pripreme su gotove. Ostaje samo da se odaberu gume za utrku i neki još manje važni detalji. Više bi rekao modni detalji i to je sve. Niti ubrzanja prije tjedan dana na dužini 5-4-3-2-1 niti zadnja skraćena dužina otrčana pola u tempu polumaratona nije vratila bolove u koljeno ali sve jedno mi se čini da sam nekako trom. Znam da to ima veze sa određenom dozom akumuliranog stresa i umora. Rekao bi čak i malo psihološkog zasićenja jer su se ove pripreme oduljile kao seks koji ti je netko prekinuo po tko zna koji put i na koncu kako to obično biva ... ćorak. Utješno je pogledati isti trening tjedan prije utrke 2018.g u Zagrebu kad sam čini mi se jedva držao tempo od 4:21/km uz dosta visok puls da bi na utrci išao prosječno 4:12/km i još imao force da zadnji kilometar trčim 4:02 pa i "sprintam" dvijesto metara prije cilja. Jučer sam iako je bilo još toplije uspio držati 4:17/km i na kraju se ispostavilo sa istim pulsom kao prije tri godine. Nadam se da je to ipak mali razlog za optimizam. Istini za volju te godine je temperatura na utrci bila tek oko 1 C uz hladan vjetar ali i ja sam bio prilično zabarikadiran sa duplim majama, dugim gegama, kapom, rukavicama i svim ostalim pomagalima.
Sad očekuju kišicu i oko 12 C što i nije loše ali me brinu tenisice. Sutrašnji trening još malo polumaratonskog tempa mogu trčati po identičnim uvjetima jer kišica je evo upravo počela, a sutra će biti jača uz jugo i vlažnih 14 C. Mogao bi testirati nove Noosa Tri tenisice ali sumljam da će biti dobre po mokroj podlozi. Više povjerenja imam u Adidas-ove Continental-ke, a to znači da ću možda ipak trčati u meni neudobnim ali po nekima malo efikasnijim Adizero Pro. Težinski su gotovo iste sa malom prednošću Asicsa od svega 12 grama. Možda u Zagrebu grip nije neki problem jer se pravac malo mjenja i to su uglavnom široka skretanja pod devedeset stupnjeva. Udobnost je važna ali nije to maraton. Već sam zadnji put trčao u Adizero Adios, a tada mi je par tjedana prije utrke došlo do upale zgloba koji je bio gotovo zacementiran i trpio sam jake bolove cijelo vrijeme. Kažu kad te boli zub trebaš se opaliti po prstu i bol u zubu prolazi. Možda je to tajna tako dobro otrčanog polumaratona. Jurio sam da što prije skinem tenisice.
Osim toga što nije prvi put da prije trke osjećam kako nisam spreman, tješi me još malo činjenica da sam u petak primio cijepivo protiv Covida pa je možda i to malo utjecalo na moju izvedbu treninga. Da ne spomenem činjenicu da me ni moji prijatelji nisu uopće pratili čim sam ubrzao. Kad trčiš sam čini ti se da se više mučiš jer nema nikoga oko tebe tko bi puhao i hroptao kao da je na samrti. To me uvijek zabavlja na utrkama pa se pitam kako to kad je trka tek krenula. Koliko će taj još izdržati? Nakon dva dana suzdržavanja evo sad ću popiti još jedno pivce poslije ručka i siguran sam da će me to podsjetiti da ovaj maratonac-matorac još nije za odbaciti.
Nema komentara:
Objavi komentar