Nikad bolje

Kod nas se situacija po pitanju zaraze dosta smirila pa u cijeloj Istri navodno nema već par dana više niti jedan zaražen. Mada ja baš i ne vjerujem u to ali ipak se osjeća i vidi opuštenost ljudi. Vidljiva je i relativno velika vreva oko tržnice gdje živim. Nasuprot tome ja sam se nakon četiri tjedna neuspješnog oporavka potpuno izolirao. Neda mi se čak niti sjesti na biciklu iako vožnja biciklom minimalno ili uopće ne utječe na moju ozljedu. Odluka da potpuno prestanem sa bilo kakvom aktivnošću na neko neodređeno vrijeme djeluje tako. Zatvaram se potpuno poput ekspres lonca i tek ako otvorim taj poklopac znati ću što se unutra kuha. Čak i sad kad me netko sretne i onako usput ispali uobičajeno: "kako si ...", ja isto tako usput bez imalo premišljanja odvratim: "nikad bolje ...". Bez obzira u kakvom duševnom ili fizičkom stanju bio, to je manje više moj odgovor. U većini slučajeva bilo bi iskrenije da kažem: Što te boli kurac kako sam ja ili nešto slično. Zapravo već je previše dugo vremena prošlo da bi se uopće sjećao nečeg jako, jako dobrog. U moru svega lošeg postoje dobre sitnice poput krpica oblaka što putuju po nepreglednom plavetnilu neba.  No pronaći te sitnice zahtjeva mnogo truda i naravno naklonost božice "Fortune".
Zašto onda "nikad bolje ..." i čemu ona zadrška nakon toga kao da bi trebao još nešto dodati. Napokon sam svjestan toga da je to zapravo vrlo točno, a dodati bi trebalo "... niti neće biti". To je strašna ali točna pretpostavka i primjeniti se može na sve i svakoga. Čak i na ovu situaciju sa pandemijom u kojoj samo neuki i nepopravljivi optimisti(što god to značilo) misle kako će biti bolje. To je potpuno isto kao ozljeda kod trkača. Nema te ozljede iz koje izađemo bolji. Ako je neka od svih poznatih krilatica netočna to je ona: "ono što te ne ubije to te ojača. Je, moš misliti što ćemo izaći jači iz ove situacije.
Bez obzira na sve, čak i relativo dobre rezultate nakon ozljeda kojih sam imao priličan broj u ovo malo godina(niti deset) trčanja. Znam sigurno da me nisu ojačale. Niti kao trkača, niti kao osobu. Navikao sam se na njih kao kljuse na to da vuče teška kola ali siguran sam da bi bio bolji trkač i bolja osoba bez njih. Svaka je u meni ostavila trag i ugasila malo žara. Neki se sa time da neće biti bolje nose tako da na društvene mreže stavljaju stare fotke na kojima još imaju bujnu kosu ali i 40 godina manje. Ili sjećanja na utrke i rezultate koje ih podsjećaju da su bili dio vodećeg čopora dok sad kaskaju na začelju kolone. Nisam niti ja imun na takvo riješavanje ove konfliktne situacije. Kako dalje ako sve bude mnogo gore? Trenutno ne znam. Možda saznam kad se otvori poklopac ekspres lonca u kojem sam trenutno.