"Coach"

  Već dosta vremena nisam sreo svog prijatelja koji me stalno i uporno zove "Coach". On valjda ima uvijek istu rutu, a kako kreće dosta rano trčati ja sam ga prije uglavnom sretao kad se već vraćao doma. Ove godine sam dosta bio na putu ili na Drenovici i eto već dva tjedna ne trčim pa ga više ne viđam. Prepoznao bi ga na kilometar po njegovom karakterističnom koraku ili načinu trčanja. Iako sam prilično oćoravio od kad sam ovako "odjednom" omatorio pa kad vozim nosim đozluke za daleko ipak i bez njih sve moje prijatelje trkače nepogrešivo prepoznajem po koraku. Kao u onoj pjesmi "... kad te vidim na sokaku, poznajem te po koraku ..". 
Moj korak se pak u zadnje vrijeme nešto promjenio mada ja sebe baš ne vidim ali neki podatci govore da je to tako. To je predmet moje stalne analize bez konačnog nalaza ili presude. Baš kao što i treba biti. No na stranu korake koji me još uvijek bole i žuljaju pa sam eto promjenio i način kretanja, bar privremeno. 
Iz priličnih naslaga depre me malo trgnuo jedan mladac koji uporno već dulje vremena želi da ga ja treniram. Meni se čini malo problematičan jer nije od onih koji su jako poslušni poput nekih mojih "Running dida" trkačica i trkača. On se žuri(to mi je odnekud poznato hm...), a čini mi se da je možda i zbog toga sklon ozljedama. Nesumljivo je talentiran mada ne baš za maraton i duge pruge zbog konstitucije ali mogao bi biti jako dobar srednje prugaš. Kao svi klinci jer sjećam se ja i sebe, ima velike planove. 
Ti planovi nažalost uvjek podrazumjevaju neko skorašnje vrijeme(može li to za jučer). Poput nekih rekreativaca koji na kraju ljeta nakon što su zbog uživanja u morskim radostima pauzirali cijelo ljeto dođu na stadion kad već malo zahladi pa pitaju: "Daj napravi nam neki plan od mjesec dana da se spremimo za Ljubljanski maraton ili polumaraton". Moš misliti, kakav bi to bio plan. Prije mu je plan bio da se prebaci na "steeplechase", pa je htio preko bare po sportsku stipendiju na 1500 m, što ja mislim da bi mu i najviše odgovaralo. Onda je bio ozljeđen po ne znam koji put pa ovo sa virusom. Uglavnom sad bi htio na jesen da vidi koliko brzo može trčati 5000 m. Znam kad sam bio mlad da neki treneri nisu meni pa čak niti nekim mojim tadašnjim kolegama i prijateljima(pokojnom Mikiju, pa ni Saviću) davali velike šanse. Ali Miki je ipak postao juniorski rekorder "Yuge" na 3000 m steeplechase. Ja sam dogurao do juniorskog vice prvaka "Yuge" na 3000 cross country. Da ne spominjem Savića(Čupu) koji je dogurao do evropskih rezultata jer on je ipak 800-metraš. Mikiju su često govorili da je previše težak za dugoprugaša i pogotovo za "steeplechase", a meni da sam previše mršav, slabašan, slabokrvan i dugonog za kros. 
Tko bi sve te ljude zadovoljio.

Jedina fotka sa utrke iz juniorskih dana

J...š što kažu, treba vjerovati u sebe i ostvariti ćeš najbolje što možeš. To je ponekad iznenađujuće dobro. Zato sam odlučio da mu dam šansu. Sad moram opet malo čitati, proučavati sve što sam naučio ovih godina jer nikad nisam nikoga spremao za tako kratke utrke. Prije par godina sam se ponadao da će jedna moja prijateljica krenuti stazama dugih pruga za koje je imala nedvojbeno mnogo talenta pa ću ponovo biti za nekoga "Coach". Ona je to stvarno željela ali to se na njenu i na moju žalost nije ostvarilo. Nadam se da ovaj put neće biti tako.
Ponekad me takve sudbine oneraspolože pa i demotiviraju. Podsjete me na koliko tankoj žici ja balansiram, a žica je svaki dan sve tanja. Zato sam stalno u potrazi za onim malim slamkama koje mi pomažu da se održim iznad vode. Jeli pristanak na to da opet budem "Coach" baš to? Samo jedna slamka. Ja se nadam da nije i da imam još neke svoje planove koje treba realizirati. 

Evo danas sam se napokon digao "rano" i odlučio testirati bolove u peti na putu do punta Verudele i nazad. I tek što sam krenuo zaobilaznicom iz daljine izranja pognuti lik koji mrzi uzbrdice i gegajući se dovikuje "Coach". Razmjenismo u prolasku par riječi i nekako mi je nakon toga bilo lakše. Bilo je malo prošlo osam ujutro i već je dobro zagrijalo, a on se već vračao doma. Kao da je to djelovalo trapijski i sad nakon hlađenja bol u peti se nije pogoršala. Ipak ću još sutra odraditi trening na bicikli, a tek u nedjelju ponoviti trčanje. Barem ne pišem više nule u tjednoj rubrici kilometara. 
Plivanje me još ne privlači iako već cijeli mjesec plivam bez neoprena i izdržim oko 10 minuta. Onda postane neugodno. Sljedećeg tjedna početi ću malo dulje plivati ali sa neoprenom. 

Ovo malo sala što sam uspio zaraditi zbog pomanjkanja kretanja i ženinog stalnog kuhanja i pečenja nebu baš dugo trajalo i ne grije bog zna koliko.