On nas tjera da stremimo u visine ali ako zaboravimo Dedalov savjet ili ne poznajemo uopće dotičnog lika to može da nam se obije o glavu. Ja sam mislio da imam sve pokriveno i izračunato iako su prognoze uvijek pomalo kao lutrija. Ne ostvaruju se baš često. Prvo me prevarilo uvjerenje kako će u Zadru ovaj put ipak biti malo hladnije nego prošli put.
Krenuli smo nas trojica iz kluba u subotu dosta rano ujutro kako bi prije dolaska u Zadar posjetili nacionalni park Velebit i u Krasnom razgledali novo otvorenu kuću Velebita. Kišica i čak malo neugodnih 10 stupnjeva nas je odvratilo od nekog duljeg zadržavanja. Ipak je već sami posjet kući Velebita vrijedio svog silnog krivudanja po cesticama do Krasnog. Jedino se moj išijas nije u potpunosti slagao sa time. Prevarilo me je i poslijepodnevno rastrčavanje nakon puta u Zadru na ugodnih 16 C, a kad smo otišli u grad na piće trebao sam prebaciti vestu preko leđa jer je bilo hladnjikavo. Tako je izgledalo i jutro nakon što nas je prerano probudio lokalni mačak koji se očigledno ludo provodio ne hajući za našu potrebu da se dobro naspavamo. Trka je ionako bila u jedan pa koji sat vremena dulje u krevetu ne bi bilo loše. Oblaci su prekrivali dobar dio neba prema otoku Ugljanu i vidjelo se da iz nekih bar sipi kišica. Dan prije smo na ulasku u Zadar popričali sa dvoje volontera na biciklima dok su prolazili stazu i rekli su da je sutra dan za dva sata predviđena kiša. Kamo sreće da je bilo tako. Na početku utrke prije dvije godine smo mislili da ćemo svi spaliti, a na startu je bilo samo 22,2 C. Sjećam se kad sam prestizao neke svoje prijatelje da su teturali po magistrali ko pijane kokoši, a neke sam na jedvite jade nagovorio da još malo nastave.
Ove godine iako u prvi mah nije tako izgledalo do podne se situacija totalno izmijenila i na startu je moj Garmin pokazao 26,1 C. Ulazimo u startne blokove malo prerano jer se drugi startni već počeo brzo popunjavati. Prvi blok je bio skoro prazan i zato nije bilo teško uočiti Tamaru. Ona je valjda ušla u blok još prije podneva. Niti ona nije bila sigurna kako trčati jer koliko pratim njene treninge na Garmin Connect-u ne trči baš mnogo i to tek zadnja dva mjeseca. Ali ona je tako trčala i prije polumaratona u Plitvicama pa je je bila druga iza kenijke. No u prvi blok se nije moglo iako neki likovi nisu baš djelovali kao trkači koji mogu trčati dulje od 10 km, a kamo li imati maraton do 3 sata. Kako se drugi blok popunjavao sve je više bilo bezobraznika koji su se gurali ispred kao fol u potrazi za prijateljima. Tako smo se mi pristojni i željni malo zraka pomalo odmicali prema nazad. Radije ću izgubiti i pet minuta na startu nego se tiskati kao stoka u oboru na +26 i tako punih sat vremena. Dvadeset minuta prije starta blokovi se potpuno zatvaraju, a prvi nije još uopće bio popunjen. Onda slijedi prvi malo razočaravajući potez organizatora ako izuzmemo toplinu na koju nije mogao utjecati. To je predugo zadržavanje u startnim blokovima kad su jednom već zatvoreni. Još dvadeset minuta kruh te j... Svi žedni, a nitko nema vode. Preko ograde ima jedan kiosk i jedan naš kolega sa majicom "100 milja istre" preskače i vraća se sa par hladnih bočica koje nesebično nudi. Nisam mu zapamtio ime ali ako ga ikad sretnem ima od mene pivce. Prije nego što su propustili sve prema prvom bloku što je opet izazvalo mali stampedo, nas je zabavljao jedan lik od +100 ali ne godina već kilograma vidno pijan sav skockan sa Suunto satom, biciklističkim očalima i sasušenom pljuvačkom u uglovima usta. Uporno se obraćao jednom po jednom trkaču unoseči se u lice i razgledajući imena sa startnih brojeva. Kad bi svakog obradio pomicao se naprijed tražeći novu žrtvu. Ne znam zašto ali nikako se ne mogu naviknuti na činjenicu da takvih svugdje ima. Bio sam jako sretan kad je napokon zatrubila sirena za početak. Obzirom da me zanimalo vrijeme kad će me stići vozilo odmah sam startao sat i kasnije shvatio da je razlika duljine koju sam ja istrčao i one koje je registriralo vozilo bila samo tih nešto manje od sto metara. U ovoj utrci meni se to i nije činilo važno jer sam već nakon 20-og kilometra znao da neće biti puno sijedih glava preko te udaljenosti. Moj cilj je nakon preoptimističnih 4:36/km do 4:37/km koje sam držao prvih dvadeset bio reduciran na 4:40/km do 4:45/km.
Mladić sa kojim sam trčao jer me nitko od mojih prijatelja ionako nije namjeravao pratiti je po njegovoj priči imao jako dobre rezultate u polumaratonu i odgovaralo mu je kako ja dobro kontroliram tempo i ne padam na uzbrdicama niti ubrzavam nizbrdo. Ali već prije dvadesetog je počeo zaostajati, a od tada sam trčao prilično usamljen. Sjećam se mjesta gdje sam prije dvije godine stigao Rudišu i gdje je tada još bilo mnogo trkača. Sad se prostirala samo ravna titrajuća cesta, a prvi trkači koje sam nazirao kao da su imali gumenaste noge koje su bar u mojim umornim očima pomalo titrale kao cesta. Tabani su se već užarili ali nije bilo posebno jakog bola u desnom stopalu.
Došao sam na glupu ideju da trčim po bijeloj rubnoj crti sa strane da me manje grije od dolje. Međutim ona je nekako zadebljana od silnih slojeva bolje tako da mi je noga dosta plesala, a nekoliko puta sam i skoro nagazio preko ruba asfalta. Niti na jednom mjestu nije bilo bar malo više od par desetaka metara hlada, a slabi vjetar sa kopna je bio suh i gotovo vruć. Povremeni nalet bi izazvao ježenje kože na rukama i tada sam znao da mi je temperatura tijela prilično porasla. Činilo mi se kao da su okrijepe bile udaljene desetke kilometara. Na svakoj sam uzimao po dvije čaše uglavnom već poprilično zagrijane vode, a na par sam ih ispraznio pijući u hodu da ipak nešto uđe. Ja koji nikad ne pijem vodu na treningu. Na prolazu polumaratona oko 1:37 sam se sjetio savjeta: "ne približavaj se previše suncu" i tempo mi je pomalo tonuo svakim kilometrom. Kad sam prošao 25-ti i vidio da imam još dosta vremena do presretača koji me je prije dvije godine malo poslije te točke uhvatio. I baš tada sam ugledao poznatu siluetu sa crvenim uočljivim kompresama koja trči pored prema njoj uvjetno rečeno krupnog mladića. Baš sam se pitao što je Tamara učinila i jeli još u utrci. Znao sam da ispred mora biti još žena ali nisam znao da su samo dvije. Vodeća slovakinja i Tamara koja je trčala rame uz rame sa pobjednikom Zadra iste godine kad sam ja trčao 25 kilometra. Polako sam im se približavao ali nisam ja bitno povećavao tempo već su oni trčali dosta sporije od mene. Zaboravio sam na toplinu, bolove u stopalu koji su se ipak malo pojačali i u par ubrzanih koraka se izravnao sa njima. Kao što sam se ja iznenadio kad sam ih ugledao i Tamara je čini mi se bila malo iznenađena. Ono kao, otkud vi ovdje ... pa eto malo trčkaram nemam pametnijeg posla nego patiti se na ovom suncu. Odmah sam shvatio da je pored nje Dejan i objašnjenje da je dan prije bio na triatlonu je ugasilo upitnik u mojoj glavi. Tempo im je već pao ispod 5 minuta po kilometru ali Dejan je ionako samo pratio Tamaru kao trener i sad kad je našla svog da se tako izrazim starog "trenera", vrlo rado je stao na 29-om gdje je bila voda, okrjepa i hlad. Mi smo produžili bez znatnog ubrzavanja tek toliko da prođemo trideseti i ja si osiguram prvu startnu zonu sljedeće godine ako budem trčao. Nakon tridesetog je postalo očito da je sad samo pitanje hoćemo li se morati vraćati do okrijepe kilometar ili dva pa smo odlučili još malo usporiti da se noge opuste i uz put malo popričati. Za mene je utrka u glavi bila gotova čim sam ih vidio, a nakon 30 km nisam više mario. Kao kad se prejedeš omiljenih kolača, jednostavno više ne mariš makar bi mogao ugurati još kojeg. Je..nih 160 m za toliko mi je promaklo drugo mjesto u svjetskom poretku za kategoriju +60!
A htjeli smo onako iz zezancije da trčimo iz petih žila kad nas automobil sustiže ali nisam siguran da bi to itko vidio, a i čemu. Ona je bila druga od žena sa svojih svega 19 godina i svega par kilometara iza pobjednice, a ja još imam vremena za pobjede u kategoriji ... nadam se da imam. Ovako se tješim da sam 41 od svih muškaraca ili 43 od preko 8000 hiljada učesnika u Zadru. Sijedih glava iznad pedeset nije bilo ispred mene ali niti puno onih koji su trčali preko dvadeset. U mojoj kategoriji samo jedan.
Srećom da nisam do kraja slušao Ikara ili je sreća da sam stigao ovo ugodno društvo pa pomalo izgubio želju da se opržim i da završim u jednoj od onih hitnih što su već od početka prečesto vozile. Biti će još utrka i Zadra. To je dovoljan motiv no krila valja sačuvati, a ja sam čini mi se ipak još ovaj put uspio.
Nema komentara:
Objavi komentar